CISEx kao i ostala strukovna ICT udruženja već duži niz godina upozoravaju nadležne institucije na problem visokih davanja na relativno visoke plaće koje se isplaćuju u ovoj djelatnosti.
Globalna konkurencija je iznimno snažna, pri čemu treba istaknuti države regije i jugoistočne Europe koje imaju, kao i Hrvatska, odličan kadar, te ujedno imaju i strategije razvoja ICT-ja koje prate i konkretne mjere i akcijski planovi. U Hrvatskoj je do prije nekoliko godina vladalo opće uvriježeno mišljenje da ICT ne može zaposliti puno ljudi niti ostvariti neki značajniji doprinos našem BDP-u. Od osnutka Udruge počeli smo raditi financijske analize ove djelatnosti koje su napokon zaintrigirale nadležna Ministarstva jer pokazuju rapidan rast prihoda, izvoza, broja zaposlenih kao i broja tvrtki, iz godine u godinu. Tako su u tom smislu ostvareni neki pomaci. Računalno programiranje je prepoznato kao „pokretačka“ industrija u Industrijskoj strategiji RH, no, istovremeno smo loše prošli u usvojenoj Strategiji pametne specijalizacije u kojoj je ICT samo horizontalni prioritet i to moramo mijenjati.
Nedostatak kadrova
Danas ovu industriju muči veliki nedostatak kadrova, a procjenjujemo da nam nedostaje oko 1000 stručnjaka godišnje. Istovremeno, plaće su prilično visoke za hrvatske uvjete pa je tako prosječna neto plaća u sektoru računalnog programiranja za prvih 9 mjeseci 2015. iznosila 8.903 kn, te je istodobno prosječna plaća za rujan 2015. čak 5,2% veća nego u istom mjesecu 2014. godine (Izvor: DZS). Uz osnovni osobni odbitak i zagrebački prirez, ukupni trošak poslodavca za plaću od 8.903 kn neto iznosi 16.205 kn što je 82% na neto plaću. Bitno je reći da veliki broj djelatnika u ovom sektoru (senior developeri i softver arhitekti) imaju neto plaće često veće od 15.000 kn, a na takvu plaću su davanja preko 100%. Unatoč takvim plaćama, naši kadrovi odlaze u zapadne zemlje jer mogu dobiti više.
Važno je razumjeti da ICT nema problem s tržištem, imamo odlične tvrtke i vrhunske ljude, ali imamo problem s nedostatkom kadrova za snažniji rast te nam pritom kadrovi još i odlaze iz države. Ne možemo konkurirati plaćama zapadnim zemljama, ne dok su nam ovolika porezna opterećenja na te plaće. Istovremeno, nevjerovatno je da ne postoji informacija koliko ICT stručnjaka emigrira. DZS objavljuje podatke o migracijama redovito, rade analize po spolu, dobi, županijama ali ne znaju tko su ti ljudi po struci. U 2014. godini je iz Hrvatske otišlo preko 20.000 ljudi prema podacima DZS-a. Mi znamo da je, na žalost, među njima veliki broj ICT stručnjaka jer dnevno čujemo da netko odlazi, ali točan broj nemamo. Kako ćemo raditi reforme u obrazovanju, kako ćemo mijenjati kvote u korist deficitarnih zanimanja i STEM-a i koji je uopće smisao toga ako ćemo istovremeno nečinjenjem te ljude samo prosljeđivati drugim državama, nakon što ih obrazujemo? Hrvatska treba hitno strategiju razvoja ICT-ja i konkretne mjere kako ćemo podići konkurentnost. Puno se govori o tome kakvi su troškovi poreznih davanja na plaće u drugim državama. Hrvatska je tu u samom vrhu po nekonkurentnosti.
Nekonkurentnost na tržištu
Poznato je da su Bugarska i Rumunjska napravile veliki napredak u ovoj djelatnosti, no on nije došao sam od sebe niti preko noći. Rumunjska ima Strategiju razvoja ICT djelatnosti već više od 2 desetljeća te je redovito revidira, a prepoznali su značaj ove industrije još davne 2001. godine kao i sve njene probleme. Rumunjska također ima problema s nedostatkom kadrova i emigracijom (prosječne plaće niže nego u RH) pa su stoga odlučili poticati ostanak ICT stručnjaka kako bi se razvijala ta grana i ukinuli porez na dohodak za ICT djelatnike. Danas imaju preko 97.000 ICT stručnjaka zaposlenih i velike ICT tvrtke s po nekoliko tisuća zaposlenika.
Usporedba obračuna troškova plaće jasno pokazuje da smo krajnje nekonkurentni. Smatramo da Hrvatska može i mora razmotriti ukidanje poreza na dohodak za zaposlenike u ovoj djelatnosti. Zanimljiv je podatak da je u 2014.godini prikupljeno oko 10,5 milijardi kuna od poreza i prireza na dohodak, od čega je 30.500 zaposlenika u djelatnosti informacija i komunikacija (2,3 % ukupno zaposlenih) uplatila 539,6 milijuna kn, odnosno preko 5% ukupno prikupljenog poreza i prireza na dohodak.
Porezna olakšica
Kad bi RH uvela poreznu olakšicu poput Rumunjske, za ukupni trošak plaće od 30.795 kn što danas iznosi 15.000 kn neto, radnik bi dobio 21.021 kn neto plaću. Ukupna davanja bi tako iznosila 46,5% pa bi poslodavci mogli ponuditi veće neto plaće čime bi se radikalno smanjilo i iseljavanje naših stručnjaka i pospješio rast ove progresivne industrije. U rumunjskom scenariju država (centralizirana i jedinice regionalne i lokalne samouprave) ostala bi bez ovih 539,6 mil kn, no mjera bi, makroekonomski gledano, imala pozitivan učinak na proračun iz više razloga:
- Povećana potrošnja kroz veća neto primanja (PDV, trošarine)- Veći broj zaposlenika u ICT sektoru koji više uplaćuju za doprinose- Pozitivan učinak na demografsku sliku jer bi konkurentnije plaće zadržale veliki dio onih koji sada idu u inozemstvo – nemjerljiva oportunitetna korist- Jačanje ICT sektora, još brži rast i izvoz – doprinos BDP-u i vanjsko-trgovinskoj bilanci RH
Porez na dobit
Hrvatska nema posebno visok porez na dobit, ali nije ni posebno stimulativan, pogotovo od kada imamo i porez na dohodak na isplatu dobiti. Gotovo sve države imaju razrađen sustav poreznih olakšica, pa tako i RH ima olakšice za reinvestiranu dobit te olakšice prema Zakonu o poticanju ulaganja. Na žalost, uslužne djelatnosti, pa tako i ICT, diskriminirane su u Hrvatskoj i u ovom slučaju, jer navedene porezne benefite mogu koristiti samo tvrtke koje ulažu u opremu i zgrade, dok mi ulažemo u ljude. Primjerice, reinvestiranje dobiti možete raditi samo do visine ulaganja u dugotrajnu imovinu u toj godini. Naravno, pritom se ne priznaje nematerijalna imovina nastala internim razvojem. ICT tvtke nemaju značajnih godišnjih ulaganja u dugotrajnu imovinu, a za manje iznose se ne isplati reinvestirati jer su visoki troškovi (revizija, sudski registar i sl). Smatramo i tražimo od Ministarstva financija da proširi uvjete prihvatljivosti na način da se dobit može reinvestirati bez plaćanja poreza i u slučaju da ste zaposlili određen broj ljudi u toj godini – nije li to veća korist za državu od uvezenog CNC stroja?
Također, gotovo sve države EU imaju porezne poticaje za istraživačko-razvojne projekte, kojih u ICT tvrtkama ne manjka. To je bila jedna mjera na koju je Hrvatska mogla biti ponosna i koju je provodila u razdoblju 2007-2014. Na žalost, ove potpore trenutno nema jer nije donesena nova legislativa a stari zakonski okvir je istekao. Apsolutno je hitno revitalizirati ovu potporu. Unatoč svemu navedenom, samo u NKD skupini 62 (računalno programiranje) u 2015. otvoreno je preko 2.000 novih radnih mjesta te ostvaren prihod od preko 6,4 milijardi kuna od čega 1,54 milijarde kn izvoza.
Ministarstvo gospodarstva je 2014. napravilo ekonomsku analizu sektora poslovnih i profesionalnih usluga, te je na tragu iste po prvi puta u RH predložen i dokument „Javne politike za razvoj i reformu tržišta profesionalnih i poslovnih usluga u Hrvatskoj“ koji je upravo na javnoj raspravi. Posebno je zanimljiva analiza životnog ciklusa koja svrstava ICT djelatnosti u inkubacijsku fazu što je upravo faza kad se najviše isplati investirati jer je to točka nakon koje i dalje slijedi snažan rast industrije. Hrvatska je u zadnjih 20 godina propustila napraviti pretpostavke da se naša ICT industrija bolje i jače pozicionira i da bude konkurentnija, ali nije ni sada prekasno, upravo iz razloga jer je trend rastući, ali moramo djelovati brzo. U analizi strukture ICT tvrtki koju dajemo u ova dva charta jasno je vidljivo da zaostajemo za drugim državama.
Izvor: MINGO „Ekonomska analiza sektora poslovnih i profesionalnih usluga
Računalno programiranje (NKD 62) zapošljavalo je u 2014. godini oko 11.900 ljudi što je 0,8% zaposlenih što znači da Hrvatska zaostaje za prosjekom EU koji iznosi 1,3%. Taj prosjek je tipičan za cijelu srednju Europu, bez obzira na razinu razvijenosti, tako da se sličan udjel susreće u Austriji i Njemačkoj, kao i u Sloveniji, Mađarskoj i Češkoj. Belgija (1,6%), Velika Britanija (2%) i napose Danska (2,4%) imaju puno veće udjele zaposlenih u ovoj djelatnosti. Dakle, kad bi došli samo do prosječnih 1,3% imali bi već 2014. godine 7.430 radnih mjesta više u računalnom programiranju i prihode od preko 10 milijardi kn. Iznimno je bitno i krajnje je vrijeme da se sustavno pristupi razvoju ovog sektora. I iznimno je bitno shvatiti da naša industrija računalnog programiranja nije „podbacila“ EU prosjek jer nema tržište ili znanje, ili nije konkurentna na globalnom tržištu – podbacila je jer nema dovoljno ljudi, i jer su za iste nekonkurentni uvjeti zbog ekstremnog kažnjavajućeg oporezivanja. A za to vrijeme druge države donose mjere razvoja ICT industrije, imaju 0% porez na dobit za izvoznike i sl.