Vremeplov dakle, definitivno postoji, skrivan je pažljivo negdje na Balkanu, protekla nedjelja jasan je dokaz. U Srbiji je predsjednik postao ‘pravi Srbin‘, šumadinac, što više reći, u Hrvatskoj je, pak, predsjednik HDZ-a postao ‘pravi Hrvat‘, desničar kojem je malo neugodno.
Samo malo. Oba su izbora korak unatrag, za Srbiju, kao i uvijek, nešto veći, no sve u svemu tu negdje. I jedni i drugi su, u različitim opsezima, obavili konačno kompletni krug i vratili se tamo gdje su od početka i željeli biti. Srbi su probali s tim eu-kombinacijama, nije baš uspjelo kako su se nadali, vrijeme je za povratak na provjerene varijante, a isto, više-manje, vrijedi i za HDZ. Nekim ljudima jednostavno građanska uljuđenost ne leži, koliko god glumili i trudili se, pa su odlučili jednostavno biti ono što jesu. Zadrti nacionalisti, pećinski ljudi zarobljeni u prošlosti iz koje uporno pokušavaju izvući drugačiji ishod. Otprilike kako je Einstein definirao glupana. HDZ je nakon gubitka izbora 2000. odbacio poraženu ‘tvrdu‘ struju i pokušao sa europskim Sanaderom umiti lice, jedno je vrijeme stvar funkcionirala, da bi se opet našli u istoj situaciji – omraženi u narodu, osramoćeni, izgurani, nepoželjni, poraženi.
I što onda preostaje nego biti svoj? Razračunavanje sa Srbima su imali, zemlju su opljačkali i upropastili, čemu se više nadati, zašto se ustajati ujutro, za koga se presvlačiti, upitali su se ozlojađeni HDZ-ovci i spustili listić u kutiju. Ovaj put, pomislili su, glasam za svoj gušt. Za sretna vremena.Iznenadio me, priznajem, nestanak i onog minimalnog smisla za opstanak koji je dosad krasio HDZ. Iako sam navijao za Karamarka vjerovao sam, da će kao i sva stvorenja svedena na instinkt, HDZ-ovci pribjeći osnovnom porivu za preživljavanje i izabrati Kosor s kojom bi imali kakve-takve šanse na izborima. Ovako, Karamarko teško da će do odgovorne funkcije, tako da ovo, barem zasad, djeluje kao potez samoubojice. Što, naravno, odobravam, dapače rado ću pomoći ako mogu. Na neki bizaran način, iz moje perspektive, ovo je prvi pametan potez HDZ-a. Jedina šansa mu je očajan rezultat angažmana vladajuće koalicije, a ne treba podcijeniti niti idiotizam u Hrvata, ali ne djeluje obećavajuće.
Neće, naravno, Srbi i Hrvati sutra zaratiti, ovo je ipak verzija 2.0 kako rekoh, mrzit će se u tišini i glumiti minimum suradnje da ne razgnjeve ‘europske partnere‘ o čijoj dobroj volji, htjeli-ne htjeli, ovise. Moći će se zato, umjesto jedni drugima, posvetiti svojim zemljama, što je vjerojatno gora varijanta, svatko sa svoje pozicije moći. Daljnjem unazađivanju i rastakanju društava ionako svedenih na perverzni hibrid najgoreg od kapitalizma i najgoreg od Balkana, s tek pokojim trenutkom lucidnosti. Tek toliko, da se zavara neprijatelja. Ako ćemo biti realni, ovakvo vraćanje u prošlost nije iznenađujuće niti specifično za podneblje, riječ je o europskom trendu koji Balkanci prate, ovaj put čak i bez kašnjenja. Kriza je dobrano nagrizla liberalnu demokraciju, Europa tone u desničarenje i već viđene povijesne scenarije, pa zašto bi mi bili drugačiji? Svi aktualni komentari na stranu, jučer smo ponovo naučili staru lekciju – demokracija je uvijek ples na rubu propasti, uspješan samo kada je pod savršeno čist.