Jedan od gromoglasnih neuspjeha Milanovićeve vlade svakako je bio outsourcing. Prisjetio sam se toga listajući komplete Lidera.
Prije dvije godine, u jeku kampanje protiv outsourcinga, procijenili smo da je privatno čišćenje škola čak 40 posto jeftinije od državnoga. No lobi čistačica i kuharica zaustavio je pokušaj uštede u državnom proračunu. Nešto slično događa se danas. Vlada je u prvom prijedlogu proračuna skresala subvencije učenicima za javni prijevoz do svojih škola. Orešković i Marić brzo su popustili i vratili dio subvencija do kraja ove školske godine, a od jeseni se najavljuje novi model prijevoza u skladu s imovinskim cenzusom (koji tek treba uvesti). No ne bih ovdje o nužnosti ulaganja u znanje (tu su proračunske škare opet najoštrije), nego o isplativosti poslovanja s državom. Naime, Jutarnji je podsjetio da je učenički prijevoz, otkad ga plaća država, poskupio i do 200 posto! Država je, dakle, najpoželjniji partner. Pa ako se još kandidati za posao spretno umreže, podijele teritorij i drže bezobrazno visoke cijene, zarada je još veća. Bojim se da bi, prema tom modelu, i outsourcing rezultirao sličnom bedastoćom – privatne čistačice bile bi u prvi mah jeftinije, ali bi vrlo brzo digle cijene do neba. Zato postoji jednostavnija logika od kresanja subvencija. Kad bi državni činovnici radili svoj posao, ne bi učenička mjesečna karta postala skuplja od radničke, a prije subvencioniranja prijevoza autobuseri su vozili djecu 40 posto jeftinije. Lijepa je zarada kad se prijevoz desetak kilometara od Vrbovečke Dubrave do Vrbovca naplaćuje 1100 kuna po đačkoj glavi na mjesec. Skoro kao da se voze taksijem. Stoga bi revizija cijena prema kojima prijevoznici djecu voze, a državu vozaju postigla veće ili bar jednake uštede kao i kresanje subvencija.