Partibrejkeri nisu osobito popularna stvorenja, ali netko i to mora biti. Za one koji nisu bliski s modernim slengom, na internetskoj stranici zargonaut.com postoji definicija koja kaže da su partibrejkeri ‘osobe koje drugima kvare zabavu, koje prekidaju igru i koje ne žele sudjelovati u društvenim aktivnostima‘. Ove ‘Ekonomalije‘, posvećene analizi ‘Smjernica za izradu državnog proračuna RH za 2017. i projekcija za 2018. i 2019.‘, bit će školski primjer partibrejkerstva. Koliko god ministar financija Zdravko Marić pokušavao tvrditi da je sastavio proračun ‘kojim su svi podjednako nezadovoljni‘, prava je istina da su, zapravo, svi ministri i proračunski korisnici – zadovoljni. Proračun za 2017. čak je 4,7 milijardi kuna veći nego što je bio 2016.
Oportunistički
Nažalost, to pokazuje da je novoustoličena vlada premijera Andreja Plenkovića odlučila igrati ‘na sredini terena‘. Umjesto da se u povoljnim uvjetima žestoko počnu restrukturirati državna potrošnja i poticati zdravi pokretači koji će puniti proračun, sve je ispalo kozmetika. Rast BDP-a koji solidno puni državnu blagajnu iskorišten je za mekanije proračunsko ograničenje. Razočarava što se za sljedeće tri godine rast ponovno (kao i u vrijeme ‘pijanstva‘ prije krize koja je lupila 2008.) temelji na rastu osobne potrošnje, a ne proizvodnje za izvoz. I na rastu investicija. Prije su se one ‘pumpale‘ vanjskim zaduživanjem, sad se potpala vidi u fondovima EU.
Razočarava što se za sljedeće tri godine rast ponovno (kao i u vrijeme ‘pijanstva‘ prije krize koja je lupila 2008.) temelji na rastu osobne potrošnje, a ne proizvodnje za izvoz.
Takav oportunistički prijedlog proračuna neće u kratkom roku nanijeti preveliku štetu. Ali neće ekonomiju, a onda i društvo u cjelini, pripremiti za neizbježna vremena recesije koja će, htjeli ‒ ne htjeli, doći za nekoliko godina. Sada se svi vesele, poput obitelji koja je imala šest kriznih godina pa sad kad je došlo malo love, svi članovi idu obnavljati garderobu i trošiti. Umjesto da taj novac koji se napokon pojavio bude uložen u nekakvu proizvodnju koja će obitelji trajno osigurati zdrav izvor prihoda. Moguće je uočiti razloge zbog kojih je Plenkovićeva vlada izišla s takvim mekanim proračunom. Teško je vjerovati da je riječ o neznanju kreatora ekonomske politike. I da ministri vjeruju kako u ekonomiji postoji ‘perpetuum mobile‘ te da se na osobnoj potrošnji može graditi kvalitetan rast. U novoj vladi vrsni su znalci. Realno je tražiti druge uzroke. Jedan je činjenica da Andrej Plenković još nije ovladao HDZ-om i da je taktički, u prvoj godini mandata, spreman na ustupke. Druga je olakotna okolnost želja da se proračun za 2017. donese u roku. A da se rokovi ne probiju, uvjet je da se nitko važan (ugostitelji nemaju širu potporu javnosti...) ne buni. Pa se išlo na onu ‘prema željama slušatelja‘. Treći su mogući razlog skorašnji lokalni izbori. To je, vjerojatno, i razlog zbog kojega se ni poslovično inatljivi mostovci ne bune na prijedlog proračuna koji zadovoljava velik dio potencijalnoga glasačkog tijela.
Manji porez na dobit ili PDV
Sve se to može razumjeti, ali ne i opravdati. Ne promijene li se za 2018. pretpostavke ekonomske i fiskalne politike, račun će opet biti smanjene stope rasta, neotpornost na recesiju i sve kroza što smo već prolazili. Ekonomska politika mora imati jedan prioritet: generator rasta mora biti proizvodnja za izvoz i na tome stvarana radna mjesta i multiplikativni učinci. Sve su drugo predstave. Evo usput grube i pojednostavnjene računice. Što bi se dogodilo da se proračunska potrošnja ne poveća za najavljenih 4,7 milijardi kuna? Nego da se za toliko smanji, recimo, porez na dobit. U 2016. planira se od poreza na dobit (prema stopi od 20 posto) ostvariti 7,2 milijarde kuna. Da se u proračunu ostavi 4,7 milijardi kuna, od dobiti bi se 2017. trebalo ubrati samo 2,5 milijardi kuna. Ispada, pojednostavnjeno, da bi porez na dobit mogao biti i niži od devet posto, s koliko se ovih dana hvali mađarski premijer Viktor Orbán. Istom logikom, da se odustalo od nominalnog povećanja proračuna i da se za toliko smanjilo očekivanje od PDV-a, taj najizdašniji porez već bi 2017. mogao biti ne 25 posto, nego, recimo, 22 posto! Izostanak dodatne potpore poduzetnicima izvoznicima loš je signal onima koji su se planirali i sami orijentirati na izvoz. Smjernice za 2017. šalju signal: opet će se isplatiti zadovoljavati domaća osobna potrošnja. A i država će biti još veći kupac. Ostaje nada da će nakon lokalnih izbora ova vlada, nakon mnogih koje se to nisu usudile, izići iz zone komfora i postaviti nov razvojni model. Ako se to i ne dogodi, proizvođači usmjereni na izvoz već su se naviknuli da budu zadnja rupa na svirali. Preživjet će, ali neće moći realizirati sve svoje potencijale. A Hrvatska neće imati potencijal za rast veći od tri posto.