Quo vadis, Hrvatska? Zaista, kamo mi to idemo? Jedini politički i gospodarski put vodi u Europu, ali u nju se vraćamo s gospodarstvom prošlosti, koje je nakon deset godina priprema i više od 94 godine izbivanja iz ‘europskih integracija‘ strukturom više slično onom gospodarstvu kada smo odlazili nego onomu koje nam sutra treba.
Vraćamo se s drvenim trupcima, ‘baby beefom‘ i jajima. Ne izvozimo više vino i svinjetinu, a ribu smo i onako izlovili. Novi brodovi sve će manje isplovljavati s naših navoza, a polako će i stari završiti u rezalištu. Struje još nešto imamo dok ne ugasimo Krško, a more je i onako već zajedničko. Turizam nam je i dalje ‘sunce i plaže‘, ali ne i ‘priroda, hrana i zabava‘, a o kulturi da ne govorimo. O našim nobelovcima i znanstvenicima drugi snimaju filmove, a neke nam i kradu. Telefoni već dugo zvone za druge, a i nafta, čini se, više nije naša. Trgovina se već odavno počela zaustavljati, samo nam uvoz i dalje raste, a svi su naši depoziti u ‘stranim‘ bankama.
Imamo kruha i vode
Nismo sagradili gotovo ništa novo osim cesta, a i njih bi neki dali strancima. Vode imamo, kruha imamo za sebe dosta (jest da je pšenica malo skupa, ali naša je), a i mlijeka bi se našlo. Treba li nam išta više? Ah da, zaboravio sam da nam dolaze i porez na imovinu, porez na kapitalnu dobit, razne trošarine i svi ostali porezi uobičajeni u društvu blagostanja, sve kako bismo, prije nego što državu prodamo strancima, još malo dali onima koji su nam olakšicama i poticajima pomogli da je sagradimo i kupimo. Oprostite na ovako ciničnom pojednostavnjivanju, ali to su samo činjenice. One oslikavaju dubinu problema koji se kumulira godinama kao posljedica kratkoročnih politika bez dugoročnih ekonomskih ciljeva.Otići će Uprava Croatia Airlinesa, ali problemi će ostati, kao i pitanje ima li taj problem i neku drugu stranu osim krivnje Uprave ili konzultanata. A ima veze s definiranjem strateške uloge zračnog prijevoza u turizmu i produžetku sezone, s povezivanjem u nacionalnom putničkom prometu, a i s odnosima sa zračnim lukama i njihovim taksama te politikom prema stranim prijevoznicima (znate li da im plaćamo da lete u Hrvatsku?), PDV-om na gorivo u međunarodnom prijevozu itd. Jednako je s problemima HŽ-a, HEP-a, Jadrolinije, Zagrebačkog holdinga, Diokija... Hoćemo ponovo promijeniti uprave javnih poduzeća zbog toga što ne rade i ne provode strateške ciljeve? A tko je uopće postavio ciljeve i dio koje su nacionalne strategije ti ciljevi?
Bespuća ekonomske zbilje
Strka zbog raskida Ugovora sa zemljama CEFTA-e i njegovih posljedica za prehrambenu industriju najzornije očitava kratkoročnost promišljanja, a riječ je o problemu za koji su svi znali da će nastupiti ulaskom u EU. Ili možda nisu svi strateški pripremili odgovore? Što nas ulaskom u EU sve čeka u drugim sektorima bojim se i pomisliti. Jednako krivnju snose i država i poduzetnici. Da, u bespućima smo hrvatske ekonomske zbilje. Odgovori, nažalost, neće doći sami, a oni koji su ih dosad trebali dati ili ih skrivaju ili ih ne znaju. Zato je krajnje vrijeme da svi zajedno postavimo putokaze i uz opći društveni dijalog, počevši od izrade strategije pa do socijalne politike, započnemo put izlaska iz krize, ali i put drugačijeg života u novoj zajednici u koju ulazimo. Putokaze za sve: hrvatske poduzetnike, strane investitore, javne tvrtke i njihove uprave, pravosuđe, školstvo, zdravstvo, industriju, turizam pa i sindikate.
Hoćemo li napokon sami definirati s čime ćemo se uključiti u novu zajednicu i međunarodnu podjelu rada (kojim sektorima, proizvodima, uslugama, idejama…)? Pa zar ni o ovakvim temama ne možemo više postići nacionalni konsenzus? Jednako kao što smo referendumom sami odlučili i definirali EU kao svoju političku budućnost, tako je i nacionalni konsenzus svih triju socijalnih partnera i akademske zajednice ključ u definiranju ekonomske budućnosti. Nažalost, posljednji razgovori (ili nesporazumi) triju socijalnih partnera ne ohrabruju, a akademsku zajednicu nitko ništa ne pita ili ona u klasičnoj hrvatskoj maniri šuti. Time je više nego u pravu gospodin Čaćić kada je jednom prilikom rekao da ova vlada ima povijesnu odgovornost za budućnost zemlje. Samo se pitam je li to osim njemu jasno i njegovim kolegama, drugim parlamentarnim strankama i socijalnim partnerima. Imamo li drugu zemlju? Hoćemo li dobiti drugu priliku? Hoćemo li jasno sve upozoriti da osim pobjede na izborima, osobne i časti stranke postoji i odgovornost prema narodu, svojoj djeci i samima sebi? Odgovore moramo dati sami. Nadam se da su posljednje 94 godine bile dovoljne da nešto naučimo.