U sadašnjoj ekonomskoj situaciji posebno je važno voditi računa o jednostavnoj formuli prema kojoj je makroekonomsku stabilnost moguće ostvariti samo ne budu li javni rashodi rasli brže od postotka rasta industrijske proizvodnje, poljoprivredne proizvodnje, fizičkog obujma građevinskih radova i fizičkog rasta turističke potrošnje
Piše: Damir Kuštrak, predsjednik HUP-a
Hrvatska udruga poslodavaca, organizacija koja okuplja više od pet tisuća poduzetnika i poslodavaca, zapošljava oko pedeset posto zaposlenih izvan javne uprave i državnih poduzeća, sredinom prošlog tjedna organizirala je posebnu konferenciju za novinare upozoravajućeg naziva Pet do dvanaest!
Postavlja se pitanje čemu takav naziv, odnosno jesu li sad i poslodavci katastrofičari? Pet do dvanaest ima svoju simboličku težinu koja ukazuje na ozbiljnost situacije u kojoj je svjetsko gospodarstvo, a samim time u ovim globalnim odnosima, i naše malo i o velikima ovisno nacionalno gospodarstvo.
Hrvatska je posebice osjetljiva i zbog dvaju važnih kriterija: visoka vanjska zaduženost naše zemlje (oko 85 posto bruto društvenog proizvoda, po čemu smo u samom vrhu među tranzicijskim zemljama Europe) i niska pokrivenost uvoza izvozom (upola manje izvozimo nego što uvozimo). Opis toga stanja ne bi bio potpun kad cjelokupnoj slici ne bismo dodali još neke važne dijelove naše domaće stvarnosti: na javnu potrošnju u ovoj zemlji otpada više od 50 posto BDP-a i po tome smo istinski ali neslavni rekorderi. I kad se ponuda naših proizvođača s ovakvim utezima na nogama, s raznim spomeničkim rentama, vodnim naknadama, komorskim doprinosima, dovede na igralište ponuđača iz drugih zemalja, postaje savršeno jasno zašto smo uglavnom nekonkurentni. O tehnološkoj zaostalosti u nekim industrijama da i ne govorimo.
A imamo li na umu da se takav neželjeni gospodarski scenarij odvija u vrijeme pregovora o novom Zakonu o radu, koji će nekim predloženim rješenjima dodatno povećati cijenu rada u našoj zemlji a time i umanjiti našu konkuretnost, prilično je jasno zašto je ova konferencija za novinare dobila ovakav, prema nekima, dramatičan naziv.
Velika kriza na financijskim tržištima svijeta (i bankarskog sustava i financijskih infrastruktura), zasad se rješava koordiniranim sudjelovanjem nacionalnih vlada uz veliku i svojedobno nezamislivu intervenciju države. Ovaj intervencionizam, uz vidljiv cilj sređivanja svjetskoga financijskoga sustava, za svoj noseći ima zadatak i onemogućiti veći utjecaj financijske krize na tzv. realni sektor, odnosno na cijelo gospodarstvo.
Na stranu sve rasprave o kraju kapitalizma, o razlozima ovakve širine i dubine krize, o dosezima na nacionalne ekonomije, novom financijskom poretku (novi Bretton Woods), ali i sve češćim pitanjima o odgovornosti glavnih aktera za krizu kakvu ne pamti svijet. Nije sad važno niti pitanje je li britanski premijer Gordon Brown osoba koja je ponudila spasonosnu formulu, ili su tome više pridonijeli Sarkozy ili Merkel. Spušteno na našu razinu, nije bitno tko će sebi pripisati zasluge za relativno male negativne učinke krize na naš bankarski sustav.
Veliki plimni val svjetske financijske krize Hrvatska je zasad izdržala na nogama. Sada se, međutim, postavlja pitanje što dalje?! Moglo bi se reći da je monetarna vlast učinila svoj dio posla, barem u ovoj fazi, a sada je red na izvršnoj vlasti da obavi svoj dio. Hrvatska Vlada ne može i ne smije biti izuzetak, jer je naše tržište duboko povezano sa svijetom i samim time vrlo ranjivo.
Hrvatski poslodavci organizirani u HUP-u prate sve svjetske ali i domaće trendove i izražavaju svoju zabrinutost trenutačnim stanjem koje se ogleda u vidljivom usporavanju ekonomske aktivnosti naših gospodarstvenika. Razumijevajući sadašnje stanje kao upozoravajuće utvrdili smo vlastita stajališta i zahtjeve Vladi Republike Hrvatske kojim bi se ublažio prvi udar svjetske krize na naše gospodarstvo i omogućila priprema mjera aktivne gospodarske politike s dugoročno pozitivnim učincima na gospodarstvo ali i društvo u cijelosti.
U tom smislu hrvatski poslodavci i poduzetnici od Vlade Republike Hrvatske očekuju sljedeće mjere: 1. javna potrošnja ne smije biti uzrok rasta troškova poslovanja 2. realne plaće treba održati poreznim rasterećenjem 3. država ne smije biti uzročnik nelikvidnosti ni u jednom sektoru 4. državne investicije treba odmah preusmjeriti na sektore i gospodarske subjekte koji u kratkom roku osiguravaju gospodarske učinke 5. povećati skrb o malim i srednjim poduzetnicima, koji su glavna snaga za očuvanje i rast zaposlenosti 6. očuvati konkurentnost izvoznoga gospodarstva kombinacijom mjera fiskalne i monetarne politike i poticati sektore koji mogu supstituirati uvoz 7. mjerama aktivne politike onemogućiti rast sive ekonomije koja ima plodno tlo u potencijalnoj krizi 8. kreditni potencijal hrvatskih banaka treba služiti prije svega gospodarstvu i stanovništvu, a ne državi.
Ne može se više zatvarati oči pred usporavanjem gospodarskih aktivnosti u svim emitivnim tržištima za naš ionako mršavi izvoz. Ne treba zažmiriti niti pred sve vidljivijim poteškoćama domaćega gospodarstva. Do te je rasprave došla u vrlo pogodnom trenutku, odnosno prije kreiranja proračuna za narednu godinu a koji je uvijek pokazatelj ekonomskih politika izvršne vlasti. Upravo je zato i jasan poziv hrvatskih poslodavaca Vladi RH da se smanji proračun.
U takvoj je ekonomskoj situaciji izrazito je važno voditi računa o jednostavnoj formuli prema kojoj je makroekonomsku stabilnost moguće ostvariti samo ako javni rashodi ne rastu brže od postotka rasta industrijske proizvodnje, poljoprivredne proizvodnje, fizičkog obujma građevinskih radova i fizičkog rasta turističke potrošnje. Dosadašnji obrazac ponašanja, rast javnih rashoda od početka ovog stoljeća znatno premašuje opseg fizičkog rasta proizvodnje, neodrživ je i prijeteći ne samo za nacionalnu ekonomiju već i za državu i društvo u cijelosti. Izvršna vlast mora pronaći unutarnje rezerve kojima će se amortizirati svi negativni učinci na realni sektor ali i na gospodarstvo općenito. Već se sada s velikom sigurnošću može predvidjeti otežan pristup i dostupnost financijskog kapitala na međunarodnom tržištu cijena kapitala, problemi u unutarnjoj likvidnosti, pad ekonomske aktivnosti, smanjenje plaća i zaposlenosti. Upravo radi toga poslodavci šalju vrlo jasnu poruku s prepoznatljivim zahtjevima u susret krojenju budžeta koji u osnovi utvrđuje našu zajedničku blisku ali i dalju budućnost. Zato i poziv ministru financija i hrvatskom premijeru: ugraditi te mjere u politiku Vlade RH u izradi državnog proračuna za 2009. godinu.
Ne bismo željeli da se ponovi situacija kad smo s donošenjem Zakona o minimalnoj plaći upozoravali na tragične posljedice predloženih rješenja za neke industrijske grane. Samo tri mjeseca od početka primjene Zakona već imamo 10 posto manje zaposlenih u drvnoj i tekstilnoj industriji, kad je bez posla ostalo više od 4.610 radnika. A sve se to dogodilo i prije nego nas je ‘dohvatila‘ velika globalna kriza, a ove su mjere HUP-a upravo uvedene kako bi se izbjeglo još snažnije zadržavanje sadašnje gospodarske politike primjerenije mnogo stabilnijim uvjetima ili stanju blagostanja, u kakvom doduše nismo bili niti prije ove krize.
U Hrvatskoj udruzi poslodavaca smatramo da bez prilagodbe svakog sudionika našega tripartitnog dijaloga (Vlada RH, sindikati, poslodavci) neće biti niti ublažavanja negativnih učinaka na poslovanje gospodarskih subjekata, ali i na život naših građana. Poslodavci će se iz nužnosti opstanka ali i misije poduzetništva morati prilagoditi novonastalim uvjetima. To mora učiniti i izvršna vlast najprije središnje države a potom i nižih razina (bez obzira na predstojeće lokalne izbore). Dosadašnji konstruktivni dijalog sa sindikatima ulijeva nadu u to da postoji razumijevanje socijalnih partnera za novonastalu situaciju ali i zajednički interes da se u novim uvjetima svi ponašamo odgovornije i solidarnije. Nećemo imati bolju priliku za ovakve odgovore. Svako će odgađanje doći na naplatu. S velikim kamatama. Bude li mudrosti kod naših partnera, globalna kriza ne bi nam trebala osobito naštetiti.