Višnja Starešina: Hrvatskoj treba stabilna vlada tijekom predsjedanja EU

Nerijetko sam bila kritična prema Plenkovićevoj formuli očuvanja stabilnosti koja izjednačava opstojnost vlastite vlade sa stabilnošću države. Uglavnom zato što je podrazumijevala očuvanje postojeće vladajuće koalicije političko-trgovačkim dogovorima kojima su svrha osobni ili stranački politički (ili doslovni) profiti. Zato što je očuvanje stabilnosti bila floskula iza koje se skriva samo očuvanje vlasti.

Upravo zato osjećam potrebu pokazati zašto je uistinu važno da Plenkovićeva vlada bude stabilna do polovine sljedeće godine, odnosno do kraja hrvatskog predsjedanja Europskom unijom; zašto to predsjedanje za Hrvatsku nije samo puka forma i zašto je politički neodgovorno prizivanje pada Vlade uoči tog predsjedanja. Bez obzira na to dolazi li iz otvoreno trgovačkog HNS-a – jučer performansima ministrice obrazovanja Blaženke Divjak u suradnji sa sindikatima, a sutra u nekoj drugoj izvedbi, nekim drugim povodom. Ili dolazi iz kruga Plenkovićevih stranačkih suradnika koji politiku shvaćaju i provode isključivo kao izborni inženjering pa računaju na to da bi jedino izazivanjem i raspisivanjem parlamentarnih izbora odmah nakon predsjedničkih oni osobno i grupno (ne nužno i stranački) mogli osigurati ostanak na vlasti.

Obezvrjeđivanje predsjedanja Europskom unijom pak dolazi iz redova ekshibicionističke desnice za koju su vanjskopolitički prioriteti pitanja poput bi li srbijanski predsjednik Vučić trebao biti na kongresu europskih pučana u Zagrebu. Ili ideje da hrvatski javno deklarirani vanjskopolitički prioritet bude zaustaviti srbijansko pristupanje Europskoj uniji na neriješenim bilateralnim pitanjima, poput pitanja nestalih.

Sindikalni igrokaz s ministricom

Više je razloga zbog kojih je važno da u vrijeme svojega prvog predsjedanja Unijom Hrvatska ima stabilnu vladu. Prvo, zato što se otvaraju pitanja novoga geopolitičkog preustroja na susjednome zapadnom Balkanu. Naime, francuski predsjednik Macron testira ideju zapadnobalkanske miniunije, SAD je ljetos imenovao posebnog predstavnika za Jugoistočnu Europu Mathewa Palmera, što govori o početku jače uključenosti. Rusija, Kina i Turska stalno su uključene. Migrantska kriza otvara ozbiljan sigurnosni problem koji se vrlo lako može preliti na Hrvatsku. Hrvatskoj se dogodilo da ju je prvo predsjedanje Unijom, kojim bi trebala pokazati svoj organizacijski kapacitet i političku ozbiljnost, snašlo u trenutku kad njezino istočno susjedstvo ponovno dolazi u fokus ne samo europske već i svjetske politike, kad se testiraju ideje za budućnost Balkana i EU, i sve to u sigurnosno vrlo izazovnim uvjetima.

Koju bi poruku Andrej Plenković poslao o sebi i o hrvatskoj političkoj ozbiljnosti da nije pronašao načina da zaustavi igrokaz ministrice Divjak sa sindikatima, primiri taj umjetno proizvedeni bunt i spriječi mogući sljedeći izravnom porukom da bi se malo mogle provjeriti i financijske operacije ministričina ministarstva? Poslao bi poruku o svojoj neozbiljnosti i nerazumijevanju trenutka. Koju bi poruku poslao da je poslušao savjete svojih stranačkih suradnika koji su mu čak i preko medija nudili da raspiše parlamentarne izbore zajedno s predsjedničkima ili neposredno poslije njih i tako izbjegne unutarstranačke izbore, jer jedino tako oni mogu zadržati svoj komadić sudjelovanja u vlasti ili političkoj oporbi? Poslao bi poruku da je neozbiljan politički uzurpator koji ne razumije ni politički trenutak ni smisao predsjedanja Unijom u trenutku kad na dnevni red nužno dolaze pitanja budućnosti vlastitog susjedstva.

Uvod u ozbiljnu državu

Zato je dobro što se Andrej Plenković u ovom trenutku (barem se tako čini) odlučio oduprijeti koalicijskim partnerima i stranačkim prijateljima te sačuvati stabilnost Vlade do kraja hrvatskog predsjedanja EU. Kod nas se tako brzo zaboravilo koja je razlika između izvana moliti nekoga da se založi za hrvatski interes za stolom EU i predsjedanja Unijom. Ili koliko je ipak lagodnije dijeliti ozbiljne probleme Unije nego dijeliti probleme zapadnog Balkana.

Osim toga, hrvatsko predsjedanje Unijom dovodi Andreja Plenkovića u ulogu u kojoj je on uistinu dobar – ulogu međunarodnoga političkog koordinatora, tvorca konsenzusa među različitim interesima finim diplomatskim vezom. Kad bi uz to Hrvatska uistinu imala vlastitu vanjskopolitičku strategiju, plan zaštite svojih interesa u novom preslagivanju na zapadnom Balkanu, i kad bi pritom koristila i svoje članstvo u EU i NATO-u, onda bi predsjedanje Unijom uistinu moglo biti – uvod u ozbiljnu državu. No to su već prevelika očekivanja.