Prije ravno deset godina kultni holywoodski redatelj David Lynch na pitanje američkog novinara kada se može očekivati njegov sljedeći film, kroz smiješak je protisnuo: ‘Nakon što izgradim palače mira’. Mediji tada nisu davali pretjeranu pozornost toj zamršenoj izjavi nego su je pripisali njegovom eklektičnom duhu, činjenici da je Lynch percipiran kao utjelovljenje kreativnosti same. Budući da je on taj koji je oduvijek bio ‘drugačiji’, neshvatljiv, izjava je prenesena u originalu, bez dodatnih pojašnjenja, prepuštena interpretaciji čitatelja. Pokazalo se da Lynch nije govorio u metaforama nego da je zaista bila riječ o stvarnom poslovnom projektu. Naime, tamo negdje u idiličnom La-la-landu, David Lynch pokrenuo je Foundation for Consciousness-Based Education and World Peace, te se od redatelja prometnuo u gurua transcendentalne meditacije.
Hrpa Amerikanaca koji drže do sebe, uključujući, naravno, i zvijezde poput Jerryja Seinfelda, Gwyneth Paltrow ili Ellen Degeneres, donirale su izvjesnu svotu novca da bi ih Lynch inicirao u svijet meditacije, naučio kako da komuniciraju s unutarnjim bićem, uživaju u osjećaju svrhovitosti, smisla i povezanosti s drugim bićima i vlastitim životom. Ukratko, ono što su djecu cvijeća o duhovnosti učili Beatlesi, suvremeni svijet poučava David Lynch, a stvar se svodi na odgovor na pitanja ‘kako se osjećati bolje’ i ‘kako biti sretan’. Njegov ulazak u taj svijet sjajno je tempiran jer narod sa sve većim interesom prihvaća koncept duhovnosti bez religije. Ono što je nekoć bilo svedeno za uvrnute poklonike new agea, dobiva srednjestrujaški predznak, a ljudi kojima spiritualnost postaje dijelom životnog stila razlikuju se jedino po motivima zbog kojih je prihvaćaju.
Metrospiritualnost
Zbog ovog posljednjeg, spiritualnost se može promatrati iz komercijalnog kuta pa se naziva metrospiritualnošću, ili pak iz onog čisto duhovnog koje se svodi isključivo na rad na sebi, traganje za srećom i samodovoljnošću. Metrospiritualnost je u svojoj suštini marketinški model, zlatna poduzetnička koka kojoj posljednjih nekoliko godina silno raste popularnost. Zapravo, stvar se gotovo može svesti na to da seks i duhovno, ma koliko to paradoksalno zvučalo, prodaju proizvode i usluge. Te dvije stvari, ona tjelesna i ova isključivo nematerijalna, duhovna, ostaju netaknute negativnim ekonomskim šamaranjima. Kritičari ili, bolje rečeno, svako zdravorazumsko i trijezno biće, zna da metrospiritualnost na duge staze ne donosi nikakve društvene koristi (osim punjena nečijih blagajni). Ona, u svojoj suštini, nije ništa drugo nego imidž, način prezentacije koji se najčešće pripisuje takozvanim ‘boboima’ iliti ‘boemskim buržujima’. Tu kovanicu osmislio je kolumnist New York Timesa i autor knjige ‘Bobos in Paradise: The New Upper Class and How They Got There’, a ona označava pripadnike više srednje i više klase koji prihvaćaju svoj financijski uspjeh, ali su protiv establishmenta i, općenito, kapitalizma; ne podnose yuppiejevsku potrebu za posjedovanjem materijalnog, ali se zato koriste brendovima (organskim, zelenim, istočnjačkim itd.) da bi komunicirali svoje stavove i obično vrlo nadahnute, spiritualnošću prožete životne stilove. Kako je zabilježio UrbanDictionary.com, ”buržuji boemi’ su yuppeiji koji žive kao da to nisu; biraju kvartove sa siromašnijim susjedima da pokažu kako se brinu, ali djecu šalju u privatne škole; glasaju za lijevo orijentirane i zelene, ali rado koriste sve blagodati koje im nude desničarske vlade. Boboi su, dakle, vrlo često i metrospiritualci koji emaniraju duh sedamdesetih, i to ne samo stilom odijevanja nego i usvajanjem duhovne, prije svega istočnjačke prakse koja je u to doba doživljavala svoj strelovit uspjeh.
Alibi za shopping
Bryan Shwartz, američki psiholog i stručnjak za ponašanje potrošača, navodi kako je metrospiritualizam, osim samoprezentacijom, često motiviran i krivnjom. Pripadnici više srednje i visoke društvene klase, koji nastoje osvijestiti onaj nematerijalni dio svojih života, osjećaju grižnju savjesti ako troše, pa im je zato prijeko potreban alibi. Ima li onda što bolje od onoga ‘kupujem da bih sebe učinio boljom osobom’? Ono što je jako zanimljivo, shopping oaze i centri u kojima se održavaju određeni treninzi prakticiraju newageovske duhovne tehnike i, naravno, troše lovu na dodatne spiritualne ‘gadgete’ te postaju punktovima većeg nadahnuća od, primjerice, crkvi, sinagoga ili džamija. Autor knjige ‘Shopping for God’ Jim Twitchell navodi da se uz pomoć metrospiritualnog marketinga ‘kupuje priča, dok se proizvod dobiva besplatno’ te dodaje da smo ‘ranije religiju dobivali rođenjem, a danas je kupujemo’. E sad, u ovaj Lynchev pristup ‘izgradnji palača mira’ može biti naznačen kao metrospiritualnost, ali i ne mora. Ovisi, naravno, o motivima zbog kojih njegovi učenici pristaju na to da ih slavni redatelj i njemu slični učitelji diljem svijeta iniciraju u određene tehnike, bilo da je riječ o theta-metodi ili spomenutoj transcendentalnoj medicini. Svakako, selebritizacija duhovnosti ne donosi ništa dobra duhovnom razvitku pojedinca, pa tako ni stvaranju boljeg, ljepšeg i mirnijeg svijeta, ali to zato čine obični ‘homo sapiensi’ koji su u jednom trenutku odlučili uz pomoć duhovnosti bez religije pronaći svoje mjesto po suncem. Naime, o toj se sintagmi u komercijalnim medijima krenulo ozbiljno pisati negdje uoči 21. 12. 2012., dana kada je po Majanskom kalendaru čovječanstvo trebalo nestati u bezdanu. Zagovornici newageovske filozofije ustvrdili su da smak svijeta treba promatrati kao metaforu promjene svijesti; početkom novog doba u kojem homo sapiens prelazi u, uvjetno rečeno, novu dimenziju koja naglašava duhovni dio ljudske egzistencije.
Zdrava duhovnost
Unatoč prijeporima i kolutanjima, nazovimo ih, realista, praksa je pokazala da narod zaista puni dvorane u kojima se održavaju tečajevi koji ih uče tome kako snagu, nadu, mir i sreću pronaći u svom unutarnjem biću. Naravno, motivi za takve akcije mogu se pronaći u negativnim ekonomskim kretanjima, nedostatku vremena i silnom prodoru tehnologije kao neke vrste umjetne inteligencije u prosječne živote koji, najbanalnije rečeno, unesrećuju ljude, čine ih tjeskobnima, isfrustriranima, paranoičnima i potpuno blokiranima. Duhovnost je zbog toga postala slamka spasa. Uz pomoć preporuka prijatelja i virtualne zajednice, svijetom se proširio glas kako zaista new age tehnike mogu pomoći ispaćenim dušama da pronađu katarzu. Čini se kao da sve veći broj potrošača odustaje od čekanja svog Kairosa, Boga sretnog trenutka, kojeg će u prolazu povući za čuperak i živjeti u sreći do kraja života. Umjesto da se prepuste svakidašnjim jadikovkama, duhovni učitelji pozivaju na pokret, na akciju i nude utjehu. Jasno, učinkovitost duhovnih metoda u određenoj se mjeri temelji na takozvanoj transformativnoj moći kulta – što više u njega vjerujete, više od njega dobivate, ili na placebo efektu – pomaže mi ono što me ispunjava. No, na kraju balade, koga briga na kakvim osnovama leži duhovni napredak ako ga praktičar meditacije, reikija ili bilo kakve druge tehnike osjeća na svojoj vlastitoj koži, i to tako što osjeća mir, samodovoljnost, u stanju je osjetiti sreću u trenutku. Takva spiritualnost, ona koja nije samo alibi za shopping, jedan je od društvenih trendova koje vrijedi zadržati. Ili, kako kaže ona stara izreka, ‘tko će ti pomoći ako nećeš sam sebi?‘
Prednosti procvata duhovnosti:
- usvajanje održivog životnog stila, život u skladu s prirodom, očuvanje okoliša
- preuzimanje odgovornosti za vlastita stanja, jačanje individue
- želja za promjenom, nepristajanje na ‘status quo‘ u svim segmentima života
- jačanje individualne svijesti, poboljšanje kreativnosti i ekifasnosti
- nenametljivi aktivizam; poticanje drugih na promjene, prenošenje mira i pozitivne energije
Nedostaci procvata duhovnosti:
- egocentrizam, narcizam, nedostatak želje za žrtvovanjem u ime nekog drugog
- komercijalizacija; korištenje duhovnosti za vlastitu materijalnu korist
- fokus na sebe nauštrb drugih, ignoriranje društvenih nepravdi
- regresija, romantiziranje stvarnosti; nemogućnost prihvaćanja modernog napretka