Lampedusa je sicilijanski otok koji razdvaja dva svijeta. Za Europljane ne predstavlja ništa posebno; tipično mediteransko mjesto koje živi od turizma i poljoprivrede, a izvan sezone njegovi stanovnici su u hibridnom stanju mirovanja. Za imigrante iz Afrike Lampedusa je pak obećana sveta zemlja, mjesto nade, na čije obale žele dospjeti pod svaku cijenu. Makar i mrtvi.
Gianfranco Rosi, nagrađivani talijanski filmaš, dugim statičnim kadrovima fragmentirano izloženim publici ispričao je veliku europsku priču o prošlosti i budućnosti Staroga kontinenta. Lokalni mještani žive u nekoj komornoj verziji ‘Amarcorda‘, a Rosi imigrante prikazuje kao depersonaliziranu masu. Paradoksalno je da takvim pristupom kod gledatelja izaziva duboku empatiju i neizlječivu bol. Metafizika proizlazi iz svakodnevnih rituala, ona nije nametljiva, lažna. Nadrealne slike gdje se imigranti na izmaku snaga susreću s talijanskim graničarima u zaštitnim odijelima vrhunac su filma. Taj susret uistinu se doima poput prvoga kontakta bića s različitih planeta. ‘Gori more‘ najbolji je talijanski film u posljednjih desetak godina, a dokumentarist Rosi legitimni je nasljednik velikog Ermanna Olmia, kod kojeg onostrano spontano proizlazi iz svakodnevnih životnih rituala.