Svaki kotačić projekta zvan rad od kuće treba funkcionirati kao podmazan jer ćete jedino tako osjetiti što znači nazdraviti vlastitoj slobodi. A trend je u zamahu i pitanje je dana kada ćete vi ili vaše supruge i sinovi klaustrofobične urede zamijeniti toplinom doma.
Danas moje anatomske papuče pune točno sedam mjeseci. Sjećam se s kojim sam ushitom gladila njihove mekane jastučiće i rupičastu kožu, s kojom sam ih pažnjom navlačila na svoje nemalo stopalo, jer one su bile sve samo ne obične papuče. Ono što su Nancy Sinatri bile njezine ‘boots that are made for walkin‘ meni su bile moje papuče. Ili ne. Ono što je kralju Arthuru bio Excalibur meni su bile moje papuče. Ta bijela kožnata krpa s anatomskim potplatom postala je simbolom moje emancipacije, pružanja otpora sustavu koji mi više neće određivati kad ću ustati i što ću raditi, moj izlaz iz svijeta kakofonije u svijet mira i blagostanja. Moje papuče i ja spremno smo zagazili u avanturu zvanu rad od kuće. I kako to već u životu bude, moj ‘think pink‘ izraz lica brzo je zamijenila plačna grimasa. Boga mu dragog, zašto mi nitko nije rekao da treba svladati jako mnogo vještina kako bismo izašli na kraj sa svojim bipolarnim umom? I kako je disciplina ustajanja ujutro i odlazak do posla mačji kašalj u odnosu na disciplinu koju trebate imati ne biste li zadržali kakvu takvu kontrolu nad svojim životom i uspjeli odvojiti poslovno od privatnog?
Rad od kuće je u porastuNakon prvog (neću reć živčanog) sloma, samo tri mjeseca od navlačenja papuča uza zvuke imaginarnih fanfara, pitala sam svoga novog najboljeg prijatelja Googlea kamo dalje. Za početak, on me uspio uvjeriti da biste uskoro baš vi mogli biti na mome mjestu. Danas čak 83 posto Amerikanaca barem dio posla (sretnici s dijelom od osam radnih sati) odrađuje od kuće ili s neke lokacije koja nije ured, čak 66 posto ih misli da će do 2015. svoj posao potpuno preseliti u nešto što se zove - dom. Zahvaljujući tehnologiji koja omogućava dostupnost u bilo koje doba, a dijelom i zbog ekonomskih prilika koje nameću rezanje troškova, stručnjaci predviđaju da će upravo najveće transformacije u idućih tri do pet godina doživjeti način na koji radimo te da će sve više ljudi, bez obzira na to u kojem kutku planeta žive, poslove odrađivati pod vlastitim krovom. Nevjerojatne podatke iznosi Economist koji uvjerava da trenutačno više od 33 milijuna Amerikanaca može raditi od kuće. Kad bi oni zaista prestali dolaziti na posao, uvoz nafte pao bi za četvrtinu, a emisija ugljičnog dioksida godišnje bi padala za 67 milijuna tona. Kad bi se ušteda na vožnji do posla mjerila u danima, svaki bi radnik uspio ‘ušparati‘ nevjerojatnih 25 dana odmora godišnje.
Prokletstvo ‘freelancera‘Okej, ovo je Lijepa Naša i ne treba toliko jahati do posla, ali bi domaće poslodavce mogao zanimati podatak da, primjerice, ‘telecommuteri‘ American Expressa donose čak 40 posto više posla nego njihovi uredski kolegi, a navodno su radnici u papučama British Telecoma 30 posto produktivniji od onih koji sjede u uredima. Meni se čini da šefovi s ovih područja još ne vjeruju onomu što ne vide. Smatraju, valjda, da zaposleniku treba dahtati za vratom da bi se uvjerio da zaista radi posao za koji je plaćen. Prava je istina, međutim, da ‘freelanceri‘, ‘telecommuteri‘, radnici u papučama ili kako god, ne rade ništa manje nego njihovi uredski kolege, svoje pogreške ne mogu sakriti iza leđa članova tima, nastupaju samostalno, ogoljeno, s pritiskom održavanja visoke kvalitete na razini jer je jedino to jamstvo da će dobiti nove poslove. Jedina velika razlika između te dvije skupine radnika jest što ovi potonji mogu rasporediti svojih osam, deset, 12 sati rada kako god oni žele, dok je sve, naravno, u okvirima zadanog roka. To je zapravo najveći blagoslov, ali i prokletstvo ‘freelancera‘, jer organizacija života ovisi o silnoj samodisciplini i autosugestiji.
‘Fejkani‘ uredS obzirom na to da sam u početku kiksala sa šefovanjem vlastitom biću, vrijeme je bilo za reorganizaciju da se ne bi dogodilo da se moj život u slobodi pretvori u život u najgorem zatočeništvu, onom u vlastitom domu, u društvu jedino i samo sebe. Jedina ljudska tvorevina koja mi je u ‘real-timeu‘ odgovarala na pitanja, milostivi Google, sugerirao mi je tekst iz Forbesa u kojem autor donosi načine na koje možete život ‘freelancera‘ staviti pod kontrolu. On uvjerava da je važno izgledati kao da ste na ‘službenom‘ poslu kad zapravo niste. Dakle, valja izuti papuče (nema šanse), odjenuti nešto što nije poderana trenirka ili pidžama, dotjerati frizuru, nanijeti šminku. Smiješno, zar ne? A pazite sad ovo, neke su dame uvjerene kako vode konstruktivnije telefonske razgovore (kad je riječ o prodajnim poslovima) ako nanesu ruž, obuju cipele s potpeticama i stave par kapi svog omiljenog parfema. Ili, još bolje, operite zube uoči važnog poziva, kažu, jer ćete tako steći dojam da zvučite artikuliranije. Ma koliko god to banalno zvučalo, takvi i slični potezi radniku u papučama omogućavaju da sebe shvati ozbiljnije, podigne si samopouzdanje i, što je najvažnije, otežavaju onom vražićku koji sjedi na lijevom ramenu da ih uvjeri kako je baš sad, u 11 sati ujutro, vrijeme za jedan kratki ‘power nap‘ od kojeg će se trijezniti sljedeća dva sata. Za razliku od drugih segmenata u životu kad je riječ o radu od kuće, samozavaravanje valja uključiti na najjače. Jedan bloger i ‘freelancer‘ na MintLife.comu popisao je upute za lažiranje uredskog života kod kuće. Za početak valja ‘fejkati‘ ured. Doslovno. Smatra da treba ubiti tišinu i stvoriti žamor, barem prvih nekoliko mjeseci dok se organizam ne ufura u novi život. On tako radi uz stišan televizor ili radijske numere jer ga, kaže, to jedino drži budnim. Osim žamora valja lažirati i moment pokraj, kako to Ameri zovu, ‘water coolera‘. Naime, u modernim uredima mjesto gdje zaposlenici toče hladnu vodu iz galona mjesto je za kratki ‘chit-chat‘, razmjenu tračeva i pokoje informacije. Pravi balkanski uredi za to imaju pušionicu, ali ‘ajmo se praviti da smo zapadnjaci. Dakle, u svom domu valja s vremena na vrijeme prošetati od točke A do točke B i telefonirati prijatelju, potražiti kakvu toplu riječ, čisto da znate da niste sami. Meni to, nažalost, ne uspijeva jer prijatelji rade ko psi. Jave se poslije.
Cijeli je dan radni No idemo dalje. Gospodin s MintLifea kaže kako bi trebalo mentalno napustiti ured. Eh, to je problem. Možete mi zavidjeti koliko hoćete, zavidna sam i ja bila mulcima u papučama, ali kad dom jednom postane ured, to iziskuje poprilične mentalne vještine na osnovi kojih ćete posao ostaviti ondje gdje on jest. Zamislite samo kako bi bilo da u uredu u kojem sad radite ujedno i spavate, jedete i radite ‘šporke‘ stvari. Posao vas prati htjeli vi to ili ne. I dom i ured postali su jedno, radni dan traje cijeli dan, a vama su zaista potrebne vještine tibetanskih gurua da se samo na trenutak izolirate u svijet u kojem ne postoje pritisci, rokovi ili grčevi od (ne)naplate. I uostalom, kako se izolirati od posve nenadanih distrakcija. Evo, primjerice, prije točno 24 sata urednica me nazvala i pitala držim li sve pod kontrolom. Naravno da držim, odgovorila sam. No koju minutu poslije pas je povratio, susjedova beba počela je nesnosno vrištati, susjeda preko puta piljiti u mene dok sjedim za stolom u blagovaonici i razmišljam o tome kad trebam maknuti juhu sa štednjaka i koliko još vremena imam prije nego što perilica odvrti svoje. To se zove gubitak kontrole ‘par excellance‘. E, sad, tu dolazimo do trenutka organizacije i samoregulacije.
Važno je držati ritamKako bi se distrakcije svele na minimum, valja s beskrajnom mudrošću pristupiti stvaranju radnog rasporeda. Iako mi svaki put priča i ne uspije, najviše mi se dopada metoda ‘Don‘t break the chain‘ poznatoga Jerryja Seinfelda. Taj je mladić, svijetu poznat po svojim urnebesnim forama, patentirao tu metodu tvrdeći da je to jedini način da odradite posao u primjerenom roku, a da pritom ne osjećate kao da ste sami sebe podvrgnuli kineskom mučenju (kapi vode jedna po jedna padaju po vašem tjemenu). Ukratko, on poručuje svim ‘freelancerima‘ svijeta da si svaki dan zadaju tri (ili više) zadatka i rasporede ih tijekom radnog dana uz nekoliko ponavljanja. Recimo, ako želite napraviti posao, izglačati mašinu rublja i uz to pročitati koje poglavlje knjige, raspored bi izgledao otprilike ovako: dva sata rada, sat čišćenja, sat čitanja; dva sata rada, sat čišćenja, sat spavanja... Važno je samo držati ritam i ne prekidati dnevni lanac. Zvuči jednostavno, zar ne? M… da.
Socijalni život na nuliI na kraju ne treba zaboraviti socijalni život. Primjerice, nedavno sam naletjela na internetski meme koji kaže ‘Radim od doma? Jebeno. Počet ću piti ranije‘. Sve krivo. Kad je riječ o radu od doma, vrlo lako zapadnete u sve gore navedene zamke pa nit‘ kog vidite nit‘ s kim pijete. Čak i ne govorite mnogo. Socijalne vještine stropoštaju se u provaliju brzinom svjetlosti, a vi ste u stanju na povremene SMS-ove, mailove, poruke na Facebooku i postove odgovarati krležijanskim rečenicama s detaljima koji nikog ne zanimaju (dvaput sam šetala psa, nijednom se nije posro). Ključ socijalizacije ponovno je u organizaciji, svaki kotačić projekta zvan rad od kuće treba funkcionirati kao podmazan i jedino ćete tako moći osjetiti što znači obuti anatomske papuče i nazdraviti vlastitoj slobodi. Jer trend je u zamahu i, vjerujte, pitanje je dana kada ćete vi ili vaše supruge, sinovi, majke i ljubavnici klaustrofobične urede zamijeniti toplinom doma. Stave li se na stranu zamke koje nosi rad od kuće, on je zaista privilegij modernog vremena. Bogu hvala na papučama i brzom internetu.
* Tekst je iz Liderovog lifestyle magazina Lider trend