U srednjevjekovnoj Francuskoj svibanj je bio mjesec u kojem se slavila ljubav. Neobvezujuća, iskričava i radosna ljubav. Djevojke su brale ‘svibnjeve’, propupale grane i cvijeće ili bi pak nekome u čast posadile simbolično stablo, a za pratnju tijekom prigodnih, svibanjskih svečanosti birale su, bile one udane ili ne, ‘uvjetnog zaručnika’ s kojim su se smjele slobodnije zabavljati. Kojih parsto godina kasnije u modernoj Hrvatskoj mjesec svibanj, godine Gospodnje 2013., obilježila je borba za pravo na ljubav koja je polarizirala čitavu javnost. S jedne strane, borili su se heteroseksualci da im se Ustavom zagarantira da će pred oltarom riječ ‘Uzimam’ smjeti reći samo muškarac i žena, dok su s druge homoseksualci i njihovi ‘straight’ drugovi inzistirali na tome da svi ravnopravno uživaju u ljubavi i njenom ozakonjenju. Zbog klerofašista i pederčina, kako su si lijepo tepali suprotstavljeni tabori, na trenutak se učinilo da su lagali oni koji Srednji vijek, posebno zbog svibanjske ljubavi s početka priče, nazvali mračnim dobom. No bez obzira na to što ćete prema vlastitom sudu procijeniti čiji stavovi guraju društvo u ambis netolerancije, pitanje je znaju li svi za što se bore? Jesu li svjesni da se koncept braka u posljednjih nekoliko godina, s časnim iznimkama, u potpunosti transformirao? Ili, da se našalim s izjavom jednog poznanika, ovo s brakom je kao s Hrvatskom i Europskom unijom; hoćemo unutra kad svi koji su unutra žele van.
LJETNI LIDER TREND DARUJE ČITATELJE
Trulo iza fasade
Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj se izjednačio broj brakova i razvoda, a žena (majka, kraljica) u prosjeku rodi 1,4 djeteta. Ti statistički pokazatelji potvrđuju tezu da se i u Lijepu našu slijevaju trendovi sa Zapada prema kojima postoji jasna razlika između tradicionalnog i modernog braka. Međutim, unatoč tezama gospođe Markić i njenih istomišljenika ta transformacija nema nikakve veze s istospolnim brakovima, a niti bi oni mogli u konačnici prouzrokovati raspad civilizacije (kako se moglo čuti iz usta nekih uglednih zagovarača recentnog referenduma) već ima veze s okruženjem, motivacijom, ekonomskim prilikama, promjenama u ‘mindsetu’ osoba koje ulaze u brak, feminisitičkim pokretom i još mnogim drugim čimbenicima koji su poput kakvih termita nagrizli temelje tradicije. Sintagma ‘moderan brak’ zato nije ni pozitivna ni negativna već odraz stanja društva i treba je prihvatiti kao i bilo kakvu drugu suvremenu pojavu. U principu, ozakonjenje ljubavi u suvremenom društvu nalikuje srednjovjekovnim ekonomskim zajednicama i u sve većem broju slučajeva se sklapa kao svojevrsno osiguranje imovine ili zalog za budućnost. Naravno, pretpostavka je da među partnerima postoji ono nešto što se zove ‘ljubav’, ali je brak kao ugovor sve češće motiviran ekonomskim razlozima. No, prije nego tu tezu potvrdim istraživanjima koji su sablaznili američku dušobrižničku javnost, valjalo bi se vratiti korak unazad i saznati kako se brak od čiste ekonomske računice pretvorio u ovo što je danas, kombinacija ljubavi i čiste ekonomije. Povjesničari tvrde da se koncept braka prvi put počeo propitivati u viktorijansko doba. Tada se, naime, poštovao ‘kult obitelji’, brak bio ništa drugo nego svetinja, a intelektualci, mahom buržuji, poput Ibsena, Strinberga i Flauberta predstavljali su bračnu opoziciju koja je u svojim djelima i javnim debatama isticala dvoličnost, ispraznost i dosadu bračnog života srednje klase.
Erozija obitelji
Tvrdili su da se iza fasade mirne i ljupke obiteljske zajednice krije trulež osobnog nezadovoljstva. Sigmund Freud je na tu temu poentirao kako je sretna nuklearna obitelj rasadnik neuroza i perverzija. Koncem 19. stoljeća brak se našao na prijelaznoj točki i počeo poprimati obličje onog kakvog smo poznavali sve donedavno. To se posebno odnosi na višu i višu srednju klasu koja je, kao i danas, pokretač većine trendova. Naime, u to su doba muškarci počeli odlaziti od kuće obavljati svoje poslovne dužnosti. Postali su pravi lovci, ali ne na mamute već na dohodak. Žene su, kako to obično s nježnijim spolom biva, pazile na kućanstvo i vodile brigu o djecu. Dobivanjem prava klasa i maltene revolucijom u edukacijskom sustavu u kojem žene jednako obrazovane nego muškarci (posljednji podaci pokazuju da više žena nego muškaraca svake godine diplomira u zapadnim zemljama) polako, ali sigurno, počinje i pretvaranje tradicionalnog u moderni brak. E sad, tu dolazimo do ono pos’o-kuća-pos’o momenta koji je u najvećoj mjeri erodirao temelje obitelji i zajednice. Opsežno američko istraživanje Pew Researcha provedeno 2010., pokazalo je da je šezdesetih godina prošlog stoljeća u brak ulazilo 78 posto dvadesetogodišnjaka, dok u novom mileniju to čini svega četvrtina. Siromašnija populacija u brak ulazi tek kad stekne dovoljno novca da uzdržava obitelj ili ulazak u brak odgađa zbog ekonomske nesigurnosti. Obrazovaniji pak, biraju kasnije ozakonjenje ljubavi jer žele ostvariti karijeru, ali i, također, osigurati pristojan dohodak svojoj djeci i partneru. Za razliku od supružnika u prošlom stoljeću, u novom mileniju oni su ravnopravniji u smislu edukacije, poslovnih aranžmana i sličnog, pa su tenzije, očekivanja, nedostatak vremena i silna potreba da se svatko od supružnika posveti sebi u dahne malo zraka, glavni akceleratori netrpeljivosti i stresova zbog kojih ta idilična zajednica sve češće dolazi svom koncu.
Nismo kao drugi
Magazin Time, koji je svojedobno analizirao spomenuto istraživanje, pita se što učiniti s propašću koncepta braka, tim laganim ulaskom i izlaskom iz pred Bogom i zakonom potvrđene ljubavne zajednice. Kako navode autori iz Timea, možda je najveći problem u tome što ‘tradicionalisti’ teško prihvaćaju nove promjene te od braka očekuju zajednicu kakva je bila prije. Međutim, jasno je kako su i motivi i pozicije partnera potpuno drugačiji, pa bi bilo pametnije ne ulaziti u brak nego ga forsirati vodeći se idejom ‘mi nismo kao drugi’ ili ‘živjet ćemo sretno do kraja života’. Možda je rješenje u izvanbračnim zajednicama koje su lišene upravo tog momenta zavjeta. Partneri u takvim, neformalnim zajednicama, tvrde Timeovi sugovornici, imaju manje očekivanja nego oni u braku, odnosno njihova kohabitacija bazirana je poštenju i ljubavi, baš kako bi trebala biti i bračna, ali su oslobođeni tog momenta ‘obveze’, očekivanja od zajednice i sličnog. Iako je dio populacije uvjeren da to nisu dobri temelji za izgradnju obitelji, ostali se slažu kako je tajna uspjeha u smanjenim očekivanjima, oslobađanju od reda i pravila koje nameće zajednica te ulaganje u budućnost samo i jedino na osnovu ljubavi. Pa tko preživi, pričat će.
Prema Pameli Haag, autorici knjige Marriage Confidential postoji pet tipova modernog braka:
- Ambivalentni brakovi
Brakovi koji više nalikuju poslovnom partnerstvu ili prijateljstvu bez ‘važih elemenata‘ (čitaj: seksa i intimnosti). Definiraju se i kao polu-sretni brakovi
- Roditeljski brakovi
U ovakav tip braka ulazi se ili ostaje zato što partneri drže da su pronašli idealnog oca/majku za svoju djecu. Dok su ona sretna i dok ispunjavaju roditeljsku ulogu, nema potrebe za rastavom
- Zaposlenost do ubera
U ovu kategoriju se, nažalost, svrstava sve veći broj brakova. U njima žene ganjaju snove na nekim drugim područjima čime htjele, ne htjele erodiraju temelje sretne bračne zajednice
- Da, draga/i brakovi
Brakovi u kojima je partnerima najvažnije zadržati fasadu sretnog braka u javnosti, pa pristaju na sve što partner od njih traži samo da se ne bi razveli i srušili pomno građenu iluziju
- Jeftinije je ovako
Brakovi u kojima se ostaje isključivo iz financijskih razloga, bilo zbog toga što bi podjela imovine značajno utjecala na životni standard ili zbog komoda zajedničkog života