Industrijska proizvodnja ('prava', prerađivačka industrija, bez rudarstva, energetskog i vodnog sektora) tek je prošle godine dostigla rezultate od prije recesije. Prema najnovijim podacima DZS-a, lani je ostvarena proizvodnja od 112,93 milijarde kuna, što je neznatnih 0,1 posto više nego 2008., odnosno 154 milijuna kuna. Kad bi se tu dodala i inflacija, računica bi bila još poraznija.
Hrvatska ima nešto veći udjel industrije u dodanoj vrijednosti nego što je europski prosjek od 19,5 posto. Domaći su industrijalci posljednjih godina ispod 30 posto BDP-a. Prije recesije to je bio udjel od 32,4 posto u BDP-u. U najžešćoj krizi taj se postotak popeo do 33 posto, da bismo prošlu godinu završili s 29,6 posto industrijskog udjela u BDP-u.
To navodi na zaključak da je hrvatska industrija vraški žilav organizam. Industrijski ostatak ostataka preživio je deindustrijalizaciju (koja je bila preduvjet za brzu prvobitnu akumulaciju kapitala novih kapitalista prodajom nekretnina uništenih tvornica), prošla je i kroz recesiju koja je buknula 2009. i potrajala sedam gladnih godina, makar s manje žrtava od ostatka gospodarstva.
No nakon recesije u situaciji smo da samo iznimne stare industrije i nove male tvrtke proizašle iz garaže bez velikih fiksnih troškova ravnopravno sudjeluju u globalnoj tržišnoj utakmici. Ostatak industrije ostao je iscijeđen, bez daha i novca za nova ulaganja i za hvatanje koraka s digitalnim dobom. I to je jedan od razloga zašto je propao Uljanik i zašto je Đuro Đaković došao do ruba. Tko će biti sljedeći?