Bar code

RH se mora diplomatski povezati sa svijetom državnih službenika

b9a0e6ccfac64f91a2484ab5e8af2a73

Znam da nije lijepo generalizirati, no, kako već odavno nisam naišla na državnog službenika s kojim se može normalno razgovarati, govorim o njima općenito. Zbog boljeg razumijevanja samo ću napomenuti da pod državnim službenicima isključivo podrazumijevam birokrate i birokratiće po raznoraznim uredima, ljude kojima bi se posao trebao sastojati od zadovoljstva što mogu građanima učiniti uslugu, a kojima je, naprotiv, životna misija da smisle što više načina na koje građanima mogu uskratiti tu uslugu.

Državni službenici su jedna posebna kategorija stanovništva koja samo zbog svoje prirođene inertnosti nisu postali posebna sekta. Imaju sva obilježja sekte, ali ipak to nisu – u slobodno su vrijeme to naši susjedi koji se od drugih zaposlenih susjeda razlikuju samo po tome što imaju mnogo više dana godišnjeg odmora i što odu na dvotjedno bolovanje čim jednom kihnu. U neosjetljiva birokratska čudovišta pretvaraju se samo dok su na svojim radnim mjestima. Inače su sasvim normalni.

No, kada sjednu iza vrata na kojima piše da stranke primaju od-do, u stanju su ubiti svakoga tko se usudi pokucati u vrijeme koje nije u naznačenom od-do terminu.  Birokrat u kakvom državnom uredu u Zagrebu ni po čemu ne razlikuje od birokrata u kakvom općinskom uredu negdje u unutrašnjosti, njihove male sive stanice rade po identičnom principu (pravilo prvo: uvijek postoji razlog uslijed kojeg građanin ne može obaviti ono zbog čega je ušao kroz birokratova vrata!), oni imaju sveto pravo na svojih pola sata pauze u isto vrijeme, oni dobivaju božićnicu, regres, dar za djecu i samo Bog dragi zna što sve još. Oni sami to ne znaju.

Oni ne znaju čak niti to da njihovi sindikalni vođe pregovaraju s Vladom o njihovim materijalnim pravima koja imaju po kolektivnom ugovoru. Oni, naime, ne čitaju novine, ne gledaju televizijske dnevnike, ne zadržavaju se na news portalima.
Državni službenici jedan su poseban svijet koji živi po svojim pravilima. Do njihovog svijeta ne dopiru apsolutno nikakve informacije iz našeg svijeta, pa tako ni one koje se tiču upravo njih. Mogu novine pisati o birokratskim stupidarijama do besvijesti, državni službenici to nikada neće doznati. Kao što rekoh – oni ne čitaju novine. Postoji legenda da su nekada davno državni službenici čitali novine jer su ih dobivali u svoje urede. Ista ta legenda kaže da su novine državnim službenicima ukinute još u vrijeme kada se netko u državi dosjetio da bi se troškovi birokratskog aparata mogli smanjiti ako se ukinu pretplate na novine.

Od tada državni službenici više ne čitaju novine. Informativne emisije na televiziji, u kojima se također često pojavljuju priče o birokratskim stupidarijama, državni službenici ne gledaju jer u svoje slobodno vrijeme ne žele čuti za državu i njezine probleme. News portale ne čitaju je njihovi šefovi internet na poslu ne toleriraju. Tako da u stvari birokrati i birokratići niti ne znaju da ih je previše i da tamo neka Vlada mora smisliti način kako da ih brojčano smanji.

 Iz njihove perspektive gledajući njih je premalo i plaće su im premale za to što ih se prisiljava da svaki radni dan kada nisu na bolovanju ili godišnjem odmoru moraju gledati idiote koji u njihove kancelarije ulaze u vrijeme kada oni stranke ne primaju ili im dolaze bez kompletirane dokumentacije i bez odgovarajućih biljega. Koliko god se u državi govorilo o sporoj i neučinkovitoj birokraciji, to do ni jednog pojedinačnog državnog službenika još nije doprlo. Oni žive u svom svijetu i izgleda da je jedini način da informacije o njima dopru do njihova svijeta da se uspostave diplomatski odnosi između države Hrvatske i njezinih službenika. Nekakav komunikacijski kanal između državnih službenika i ostatka svijeta se mora uspostaviti jer koliko god mi o njima pričali do njih ništa ne dopire. 

Komentari