Ekonomalije

Dame i gospodo, imate čast živjeti u Velikoj depresiji!

75ce0f80cfa148338390ae97c0840a7b

Živimo li u velikoj depresiji? U jednom trenutku čovjeku je sasvim jasno da recesija koja traje već petu godinu (i ratovi u prosjeku kraće traju…) nije uobičajena, da se već može zvati Velikom depresijom prema uzoru na veliku svjetsku krizu 1929.-1933.

Ali onda nastanu sumnje prouzročene američkomfilmskom produkcijom. Iz filmova o Velikoj depresiji tridesetih godina prošlog
stoljeća stvoreni su specifični kriteriji. Scene zapravo.

Velika depresija vladala je kad su njezinim
hodnicima lepršali bezvrijedni papiri, a uništeni ulagači u svojim su si
uredima pucali u glavu. Slika depresije jesu i redovi pred pučkim kuhinjama i
mjestima na kojima se još tražio nekakav privremeni posao. Neizostavne su i
zapuštene ulice na čijim se uglovima loše odjeveni ljudi griju uz vatru
zapaljenu u starim limenim bačvama. Tu su onda i ljudi koji s oskudnim zavežljajima
lutaju cestama Amerike tražeći posao na farmama…

Propast
burze

Prema tim vanjskim obilježjima reklo bi se da u Hrvatskoj još nema velike
depresije. Ali pogledajmo pomnije! Od te velike svjetske krize prošlo je
osamdeset godina. Stil života ipak se promijenio, pa nije čudno što se
izmijenila i scenografija. Ali zapravo je ostala jednaka.

Da Zagrebačka burza nije kompjutorizirala
svoje poslovanje, i po njoj bi letjele obezvrijeđene dionice i obveznice. Ovako
je rasulo s nekadašnjeg Crobexa od iznad 5000 bodova na sadašnjih 1600
virtualno. Pučke kuhinje sve su punije, ali mediji ih više ne snimaju. Nema
redova pred rijetkim tvrtkama koje još raspisuju natječaje jer se ponude
prikupljaju putem agencija i pisanih prijava. Da nije tako, pred nekim bi
tvrtkama redovi kandidata – kojih se javlja i po nekoliko tisuća – bili dugi
stotinama metara.

Grijanja uz bačve na ulicama u Hrvatskoj još
nije bilo, ali nakon najnovijih poskupljenja struje i plina ove bi zime američka
moda s početka prošlog stoljeća mogla postati stvarnost. Ali i bez toga u
manjim se mjestima penzići zimi okupe kod jednog među sobom pa se griju
kolektivno. Kad je riječ o tumaranju cestama za poslom,
hodanje još nije ‘in’, ali sve je više onih koji ljeti iz Slavonije putuju na
sezonski rad na Jadran. Ili idu u Njemačku brati šparoge.

Jedini razlog zbog kojega se Velika depresija
u Hrvatskoj još dramatično ne primjećuje jest – ostavština iz socijalizma.
Ovrhe nad nekretninama još nisu uzele velikog maha. Pa 90 posto obitelji još živi
u svojoj nekretnini. Što može zahvaliti socijalističkim vremenima, u kojima su
se dijelili pa poslije budzašto kupovali društveni stanovi. Ili povoljnim
kreditima bez valutne klauzule gradile kuće.

 Suosjećanje,
što je to?
Kad bi većina hrvatskih obitelji živjela u unajmljenim stanovima,
vlasnici bi mnoge već prije mnogo mjeseci izbacili na cestu. Pa bismo imali
scenografiju vrlo sličnu onoj iz američkih filmova o Velikoj depresiji. Jedno od obilježja velike krize 30-ih godina
prošlog stoljeća bilo je i to da je jedan sloj stanovništva ipak zadržao
pristojne uvjete života. Dio višeg sloja relativno je lagano prolazio kroz
depresiju. Tako je i danas. Mnogi od dobro potkoženih dobitnika tranzicije, oni
koji su znali sudjelovati u krađi nekadašnjega društvenog vlasništva zvanoj
pretvorba ili su omastili brke u poslovanju s državom uzimajući velik dio kolača
vanjskog duga koji danas svi otplaćujemo, mogu godinama trošiti ono što su
sklonili na stranu. Ako takvima tvrtke i propadnu, ono što imaju u nekretninama
ili spremljeno u vanjskim bankama omogućuje im luksuzan život i u vrijeme kad
većini ide jako loše.

Depresije donose i nedostatak suosjećanja sa
slabijima i ranjivijima. Odnosi se to i na poduzetnike. Oni koji u svojim
tvrtkama dramatično i drastično ne nastavljaju rezati troškove, vjerojatno
potpisuju ‘smrtnu presudu’ svojim biznisima. Sad već potpuno iscrpljene bilance
tvrtki, uz najavu Linićevih drastičnih poteza povezanih s financijskim
poslovanjem, a bez izglednih doprinosa vlasti dizanju ekonomske aktivnosti u
srednjem roku, i posljednje poslovne romantičare guraju u zonu bezobzirnoga
kapitalizma. Da stvari budu dramatičnije, tijekom Velike
depresije 1929.-1933. pojavio se J. M. Keynes sa svojim državnim
intervencionizmom. Njegovi recepti u 21. stoljeću više ne daju rezultate, osim
kratkoročnih. A novoga genijalca s velikom idejom protiv Velike depresije 2012.
još nema. Ni u svijetu, a, nažalost, ni u Hrvatskoj. 

Komentari