Nemam ništa protiv poduzetnika koji su na vrijeme shvatili da će se najlakše obogatiti ako se budu bavili uvozom. Mogu razumjeti i to da su iskoristili priliku pa skupo prodavali tako uvezenu robu ministarstvima i državnim tvrtkama, potkupljujući korumpirane državne službenike ili direktore.
Ali nemam više živaca kad takvi sada kritiziraju sustav koji im je omogućio bogaćenje. Obogatili ste se, šutite i budite zahvalni što ste ostali ‘ispod radara’ DORH-a ili Uskoka.Jednom takvom, koji sebe smatra vrlo sposobnim poduzetnikom, najavio sam da ću sljedećih godinu dana lobirati da se donese zakonska odredba po kojoj uvoznik smije uvesti proizvoda vrijednih koliko je preko svoje tvrtke izvezao hrvatskih proizvoda. Ideja mu se nije nimalo svidjela...U tom trenutku bila je to doskočica. Ali zašto se ne bi donijelo takvo pravilo? Ma bilo bi dovoljno da uvoznik mora izvozom pokriti 75 posto uvoza. Pokrivenost uvoza izvozom iz Hrvatske rijetko prelazi 55 posto pa bi to bio velik doprinos.
Isprani ekonomski mozgovi Testirao sam ideju među kolegama iz branše, analitičarima, poduzetnicima iz proizvodnje. Svi su me začuđeno gledali uz komentare: ‘Ma to se moglo u socijalizmu... Pa znaš kakva su pravila WTO-a... Pa ne može se tako dokidati sloboda poduzetništva...’Provokacija s netipičnom idejom potvrdila je koliko su mozgovi isprani posljednjih dvadesetak godina tranzicije. Ono što se stoljećima nije moglo učiniti oružjem učinjeno je neoliberalnom ekonomskom ideologijom i mamljenjem država i pojedinaca u dužničku zamku.Mnogi će analitičari, političari i poduzetnici kimnuti glavom kad se kaže da je potreban ‘nov model razvoja’, ali kad se predloži neka nekonvencionalna ideja - svi se prestraše. Podsjeća me to na epizodu iz jedne srednjoeuropske zemlje u kojoj sam se zatekao na državni praznik, na dan ustanka u Drugome svjetskom ratu. Na pitanje kad je izbio ustanak, odgovor je glasio: 1944. Zašto ne prije? ‘Pa nije bilo dopušteno’, pomalo cinično odgovorio mi je domaćin...Tako se elita u Hrvatskoj ponaša danas kad je o ekonomskoj okupaciji riječ. Strah da EU neće dopustiti ovo ili ono postao je degutantan. Naravno da svaka ideja poput ove o vezanju uvoza s izvozom nosi i opasnosti. I da treba proigrati scenarije. Ali ako se možda i ne može sve provesti, zar smo doista toliko lobotomirani da se ne usuđujemo ni razmišljati ‘izvan kutije’?
Porez na neočekivanu dobit Kad bi se hrvatskim političarima i ekonomistima svih režima spomenulo uvođenje poreza na neočekivanu dobit, sigurno bi slijedile salve podcjenjivanja. A to je potez koji je, među ostalim, povukao i SAD, formalna perjanica slobodnog kapitalizma. E, ako su to smislili Amerikanci, onda možda mi mali, jadni, nesigurni u sebe možda smijemo bar zamišljati...Većina poteza koje danas počinju vući ministri Kukuriku koalicije zapravo je savjetovana još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u Transition Reports predstavljenima na godišnjim zasjedanjima EBRD-a. Možda se tih 15 godina zakašnjenja sad ipak mora nabrzinu nadoknađivati. Ali sve te reforme (javni natječaji, privatizacija, ocjenjivanje javnih službenika...) u teškoj recesiji neće dati dovoljno dobre rezultate.U sljedećim će godinama uspijevati one zemlje i njihovi građani koji će među sobom imati dovoljno slobodnomislećih ekonomista i inteligentnih i hrabrih političara koji će među neortodoksnim idejama pronaći one koje za specifične nacionalne ekonomije mogu dati najbolje rezultate.
Otpor nekonvencionalnim idejama daju i čvrsto formirani centri moći u biznisu i politici. Njihovim predstavnicima još je dobro, voda im nije došla do grla i spremni su žrtvovati cijelu državu i njezine stanovnike za svoje kratkoročne probitke.Nije slučajno što ministru financija Slavku Liniću, unatoč bolnim rezovima koje provodi i najavljuje, raste rejting u javnosti. Javno mnijenje nesvjesno osjeća da je to ministar koji je dobro promislio što želi napraviti, zna koje opasnosti prijete, ali siguran je da će Zakon o financijskom poslovanju, koliko god bio netipičan i ugrožavao nečiju slobodu i neoliberalne dogme, na netipičan način znatno riješiti blokadu na relaciji prezaduženi poduzetnici - država - banke. Klasična rješenja, da su mogla, već bi dala rezultate.Sigurno je da će u Linićevu receptu biti nedostataka, da će stradati i nevine tvrtke, ali kako vrijeme odmiče, u svemu se nazire neka logika. Oni koji misle suprotno trebali bi uključiti vijuge i predložiti nešto bolje.