U tjednu u kojem su maturanti generacije 2012. dizali prašinu zbog dvojbenih pitanja iz testa poznavanja hrvatskog jezika na državnoj maturi maturanti generacije 1977. nalazili su se diljem Hrvatske da bi obilježili 35 godina od ‘ispita zrelosti’.
Tako su se okupili i učenici mog 4. d razreda Gimnazije ‘Petar Preradović’ iz Virovitice. Iskoristivši trenutak nepažnje nas iz Virovitice, dio nekadašnjih razrednih kolega iz Pitomače preselio je proslavu na područje svoje općine. Ali budući da i ona pripada Virovitičkoj županiji, mogući prijepori ipak su izbjegnuti...Ekonomskom kroničaru teško je čak i u takvoj prigodi ne pokušati pronaći povod za kolumnu. Prije 15 godina, u sličnoj prigodi, zaključio sam da je riječ o generaciji (rođeni 1958.) koja nije doživjela svojih ‘sedam debelih godina’. Desetljeće i pol poslije takva teza više ne stoji. Premda nismo bili svjesni, imali smo (ekonomski gledano) to sretno razdoblje, i to otprilike od 2001. do 2008. Počelo je sa sređivanjem stanja u hrvatskoj ekonomiji nakon dolaska na vlast koalicije 2000. Sljedećih sedam godina bilo je vrijeme zaduživanja, investiranja i trošenja. Bilo je to doba kad je generacija došla u zrelo životno razdoblje i svatko je mogao na svoj način participirati u globalnoj i lokalnoj fazi ekonomskog buma.
Netipičan razred Zanimljivo je vidjeti što nam je to donijela tranzicija. Naš razred nije bio tipičan. Voljom Uprave Gimnazije u 4. d strpali su natprosječan broj odlikaša. Gotovo svi upisali smo se poslije na fakultet (zbog kvalitete profesora nije bilo frke na prijamnim ispitima) i tko je faks upisao - završio ga je. Bilo nas je 28, danas nas je 27. Od toga nas je, što je, vjerujem, netipično, čak 14 zaposleno u realnom sektoru, a samo devet u državnome. Prisilno nezaposlenih nema, a četiri su kolegice, recimo to tako, dobrovoljno izvan posla. Čak jedanaestero nas u nekom je obliku privatnog poduzetništva. A četvero su zaposlenici kod privatnih poslodavaca. Od državnog sektora raspored je sljedeći: odgoj i obrazovanje (2), MUP (2), državne agencije (2) te po jedan ‘igrač’ u lokalnoj upravi i državnoj tvrtki. Plus jedna umirovljenica.
Dojam je da je ozračje na godišnjici bilo mirnije i opuštenije nego prije. Valjda to dođe s godinama. Pomire se ljudi s onim što su učinili sa svojim životom, ali i s onim što nisu. Međutim, vjerojatno postoji i dodatan razlog. Ove četiri godine velike depresije promijenile su sustav vrijednosti. Imati posao i nekretninu u kojoj živiš danas je hrvatski san. A negdje u prikrajku uma svakog od nas postoji i misao da, koliko god generacijski i pojedinačno prošli sve i svašta, ono što nas čeka u preostalih dvadesetak ili tridesetak godina nimalo ne obećava, prije bi se moglo reći da zastrašuje.
Godine 1977. završili smo gimnaziju i upisali fakultet. Bilo je to vrijeme još čvrstog socijalizma, ali i kraj neuspješna investicijskog ciklusa u svim dijelovima SFRJ. Fakultet smo završili u godinama hiperinflacije, nestašica, stabilizacijskih programa... Onda je 1989. na čelo savezne vlade došao Ante Marković. Uzlet je trajao jednu godinu, nakon čega se raspala federacija i izbio rat. Nova se nada pojavila 1993., kad je u već samostalnoj Hrvatskoj srušena hiperinflacija. Međutim, sve drugo u ekonomiji nije išlo u pravom smjeru. Onda je slijedilo prividno i skupo ‘zlatno razdoblje’ na početku novog milenija, pa svjetska i domaća recesija od 2008. do danas.
Nema više uzora Ako se i zanemari efekt da je ‘nekad bilo bolje’, prošlost od budućnosti razlikuje to što se od tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvijek naziralo nekakvo rješenje. Umjesto neefikasnoga socijalističkog samoupravljanja izlaz je bio u tržišnoj ekonomiji i demokraciji. Iz SFRJ u samostalnu Hrvatsku. Danas bi se izlaz trebao tražiti u ulasku Hrvatske u EU, ali u to malotko vjeruje. Na kugli zemaljskoj danas nema ekonomsko-političkog recepta koji bi mogao mirno i efikasno funkcionirati i biti kopiran. Skandinavski model za nas je utopija, a kineske plaće i standard baš nisu cilj kojem bi se težilo.
Zato je generaciji maturanata otprije 35 godina podsvjesno jasno da je to što sad ima, ma koliko teško bilo prihvatiti, možda završetak najkvalitetnije faze života. Nije utjeha nama ‘starcima’, ali sadašnje maturante, kako se čini, do njihove 35-godišnjice mature (2047.) čekaju mnogo neizglednije i dramatičnije promjene negoli je to bio, nama se činilo, povijesni prelazak iz socijalizma u kapitalizam.