Ekonomalije

Milanović se mora otvoriti zamjenskim ekonomskim idejama

99ea2313cdce4087a8d147c3e3eee6ec

Nakon što su pročitali da ministrima, koji se s recesijom bore samo šest mjeseci, već treba deset dana odmora, poduzetnici, koji s recesijom žive pet godina, s manje su grižnje savjesti odlučili također ovoga ljeta iskoristiti zakonsko pravo na godišnji odmor.

S obzirom na to da se prije odlaska na odmor moraju posvršavati razne stvari, podsjetnik prosječnog poduzetnika koji još posluje u Hrvatskoj izgleda otprilike ovako:
1. odvezi auto na servis
2. podigni odjeću s kemijskoga
3. nabavi dva kartona vina za goste namjernike
4. otpusti deset posto zaposlenika
5. preostalim zaposlenicima smanji plaću za još 10 posto… Ček’, ček’!… Je l’ ono Rohatinski na odlasku zapaprio Milanoviću najavom pada BDP-a od 1,6 posto? Jest. Evo, piše u novinama. E, onda smanji plaće ne za 10, nego za 15 posto.

Nema više restrukturiranja Vijesti iz mnogih tvrtki upravo potvrđuju da su i posljednji optimisti izgubili nadu. Konzultant koji je obavio na desetke projekata restrukturiranja što većih, što srednje velikih tvrtki kaže da u tvrtkama više nije riječ o restrukturiranju. Sve se sad svodi na sirovo rezanje broja zaposlenih i svih troškova. Kao što voćke za velike suše odbacuju plodove i lišće ne bi li preživjele do boljih vremena, tako sad poduzetnici diljem zemlje pokušavaju sačuvati bar temelje svojih tvrtki i njihovih djelatnosti.

Na potezu je Vlada. I nakon 100 dana bilo je očito da bi Milanovićev tim trebao kritički preispitati koncepciju oživljavanja nacionalne ekonomije. Kad to nije napravljeno tada, nakon 200 dana krajnje je vrijeme. Ministar financija Linić priznaje da su polugodišnji rezultati loši, pokazuje se da su investicije u energetiku nužne da ne ostanemo bez energije za pet godina, ali da za kratkoročno spašavanje konjunkture nemaju potencijala. A postroženje financijske discipline novim zakonom o financijskom poslovanju nije popraćeno simulacijom što bi se moglo dogoditi. S treće strane naoko hladnokrvni i profitabilni bankari, kad ostanu sami u svojim kabinetima i pogledaju koliko bi ove jeseni moglo biti nenaplativih, a dospjelih kreditnih potraživanja, nisu više tako veliki frajeri.
Najlošija je varijanta ako čelnici Kukuriku koalicije, bez proigravanja zamjenskih scenarija, ostanu ‘vjernici’ svoje religije da će državne investicije ove jeseni spasiti stvari. To što neki od njih, poput Radimira Čačića, najavljuju odlazak ne bude li rasta, poduzetnicima ne znači mnogo. Fućkaš satisfakciju ako netko mora otići zbog pogrešnih procjena, kad ti ostaneš s posljedicama nečije tvrdoglavosti.

Proglasiti izvanredno stanje Očito je da sadašnji Milanovićev kabinet nije nepogrešiv u procjenama. Prema tome, red je da se mozgovi otvore i prema onome što se nudi kao alternativa. Najgore je djelovati reaktivno umjesto aktivno.
Možda je došlo vrijeme za izvanredno ekonomsko stanje, ako ne i političko. Ako proigrani scenariji pokazuju da su mali izgledi da se recesijska spirala zaustavi do sada propisanom terapijom, onda bi odgovorni državnik preuzeo politički rizik. Pa ako su lokalne zajednice zapreka i onim investitorima, onda treba na neki način uvesti ograničene uredbe sa zakonskom snagom – kakve su vrijedile početkom 90-ih godina, za Valentićeva premijerovanja.

Možda je došao trenutak da se prije nego što bude kasno loši plasmani banaka izdvoje u jednu lošu banku, a onda da se svim raspoloživim sredstvima natjera vlasnike banaka da odvrnu slavine sposobnim poduzetnicima. Naravno, da bi se krediti vraćali, moraju se usmjeriti u proizvodnju za izvoz. To onda traži osnivanje specijalnih snaga koje će gurati hrvatski izvoz u sve kutke svijeta. Uz paralelno, ako treba i grubo, supstituiranje dijela doista nepotrebnog uvoza.

EU-čistunci i tržišni fundamentalisti sigurno će frknuti na ovo. Jer, što će reći Europa? Što će reći WTO? Ma baš nas briga! Kad brod samo što nije potonuo, ne radi se prema mirnodopskim pravilima. Naravno, da bi se Vladi dale takve izvanredne i privremene ovlasti, njezini čelnici trebali bi dokazati da su sposobni uzeti u ruke takvo opasno oružje. Dokaz bi bio novi, izvanredni ekonomski koncept. Posljednja je varijanta ‘prokletstvo Michaela Portera’. Kad je prije pet godina bio u Hrvatskoj, otac konkurentnosti najavio je da smo mi čudno društvo i da ćemo se, prema svemu sudeći, ‘s 200 kilometara na sat nepotrebno zabiti u zid’.

Komentari