Ekonomalije Preporučeno

Miodrag Šajatović: Uvoz iz EU – jesmo braća, ali kese nam još nisu sestre!

Ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić ponavlja da će mu glavni cilj u mandatu biti smanjenje uvoza i povećanje izvoza poljoprivrednih proizvoda. Što bi se korporacijskim rječnikom reklo, postavio si je KPI (engl. key performance indicator – ključni pokazatelj poslovanja). Sad, ili je naivan pa ćemo ga za godinu dana dočekati s usporedbom izvoza i uvoza ili je ambiciozan i hrabar pa je, za razliku od mnogih drugih ministara, spreman izložiti se rizicima.

Nažalost, na početku mandata dobio je tužan povod da pokaže kako zemlju namjerava obraniti od nekvalitetna i prekomjerna uvoza poljoprivrednih proizvoda i istodobno pomagati domaćim proizvođačima, ne šteteći pri tome građanima u cjelini. Tragična smrt petogodišnjega dječačića koji je otrovan salmonelom iz jaja uvezenih iz Poljske potaknula je javnost da se, bar na tren, zamisli nad nevjerojatno niskim akcijskim cijenama po kojima se u trgovačkim lancima prodaje hrana krajnje sumnjive kvalitete.

Slijepa vjera u tržište EU  

Dramatične posljedice uvoza smeća od hrane pokazuju i svu apsurdnost liberalnih utopista koji vjeruju kako će tržište sve riješiti.
Ministar poljoprivrede pribjegao je objavljivanju nalaza mjerodavne inspekcije. To je mogao učiniti i njegov prethodnik, ali on se nevješto pravda kako zakon nije nalagao javnu objavu. Ovo što se događa posljednjih dana s uvozom hrane sumnjive kvalitete pokazuje razinu kolektivne naivnosti, pa i, ispričavam se na izrazu, gluposti. A u dijelu medijski glasnih pojedinaca i proračunanosti i pokvarenosti u zaštiti svojih uskih interesa.

Pokazalo se, pojednostavnjeno, da je zbog slijepa prihvaćanja floskule o jedinstvenom europskom tržištu dodatno olakšan ulazak uvoznih poljoprivrednih pro- izvoda bez kontrole u Hrvatskoj. Moramo vjerovati na riječ kontrolorima iz zemalja odakle dolazi ta roba. Istodobno domaći proizvođači moraju prolaziti kontrole naših institucija. Slijepo prihvatiti bajku o postojanju jedinstvenog europskog robnog tržišta zaista je neshvatljivo! Da stvar bude gora, takav ‘religiozni’ pristup jedinstvenom tržištu Europske unije dolazi i iz vrhova politike i intelektualne elite. U posljednje vrijeme u tri sam slučaja bio kritiziran zbog toga što govorim o uvozu robe iz zemalja Europske unije: ‘Pa zar ne znaš da to više nije uvoz? Nema ni izvoza u zemlje EU. Sve ti je to unutarnje tržište!’

Ljudi moji, to ne mogu razumjeti! Kako je moguće da pametan čovjek tvrdi takvo što? Čuo je negdje tu floskulu i odmah postao ‘vjernik’. A ne vidi da i Nijemci i Austrijanci i svi drugi govore o udjelu svog izvoza u zemlje EU i uvoza iz njih!

Hoću švedsku mirovinu!  

Forma je jedno, bit drugo. Suzdržavam se dati pridjev onima koji to ne mogu ili ne žele razumjeti. Prihvatit ću da više nema izvoza i uvoza u sklopu EU uz jedan uvjet: da kao što kao potrošač mogu birati između mesa iz Danske i Njemačke jednako tako mogu birati hoću li mirovinu sutra uzeti iz njemačkog ili danskog mirovinskog sustava. Kad nezaposleni jednostavno ode u naš Zavod za zapošljavanje, da može reći: ‘Hoću iskoristiti prava koja imaju nezaposleni u npr. Švedskoj.’ Hoću reći, dok god u EU nemamo jedinstveni proračun, prodaju robe unutar Unije kao i uvoz iz nje trebamo tretirati kao i svaki drugi oblik vanjske trgovine. I kopirati tuđe sofisticirane metode otežavanja uvoza i olakšavanja izvoza.

Dok god Unija nema jedinstveni proračun, uvoz i izvoz robe unutar nje mora se tretirati kao i svaki drugi oblik vanjske trgovine. Pokvarena jaja iz Poljske ili otrovno meso valjda su dovoljno upozorenje.
Dramatične posljedice uvoza smeća od hrane pokazuju i svu apsurdnost liberalnih utopista koji vjeruju kako će tržište sve riješiti. Naravno da tržište ostaje najmanje loš oblik, ali treba biti svjestan njegovih ograničenja. U slučaju mesa, jaja i sličnih proizvoda slobodno tržište djeluje ovako: Potrošači imaju niska primanja. Kupovat će jeftinije proizvode (koje subvencioniraju domicilne vlade). Oni se mogu uvesti. Odlično! Kupuju se po akcijskim cijenama. Te cijene pokose dodatnih 20 posto preostale domaće proizvodnje. Stanovništvo je zbog nižih plaća i nezaposlenosti još siromašnije. Daj još veće akcije. Može, ali onda treba uvoziti još manje kvalitetnu hranu. Malo je i otrovna, ali, ajde, nije jako… Evo, ljudi kupuju meso ‘po pet kuna kilu’. Zbog toga propadne još petina domaćih proizvođača. Pa ni te akcijske cijene nisu dovoljne… Idemo uvesti još veći otrov…

Kako zaustaviti tu spiralu smrti (u doslovnom smislu)? Odgovor je jasan: pametnom kombinacijom tržišta i državne intervencije. Počevši od objavljivanja koji su to zdravstveno opasni proizvodi i tko ih prodaje. To je, međutim, tek početak. Ministar Tolušić, ako ga uvoznički lobi ne primiri, morat će se dobro pomučiti da osmisli scenarij kako povećati izvoz i smanjiti uvoz.

Komentari