Jazztime

Kako smo ja i Talijan bacili 300 eura na Jadranu

Studio apartman s bračnim krevetom, dodatnim ležajem, malom kuhinjicom i kupatilom, TV, wi-fi, pogled na dvorište, 800 metara od svih plaža. Za ‘samo’ 53 eura po danu na jednoj od najskupljih ljetnih destinacija u Hrvatskoj. Puta šest noći pa računajte.

U špici sezone, 36 sati prije već isplaniranog puta, kada se sve to isplanirano izjalovi u zadnji tren, pronaći takav ili bilo kakav smještaj, moglo bi se smatrati uspjehom. Postojao je dogovor i plan. Ispalo je drugačije. I onda uzmeš što se nudi. Splet nesretnih okolnosti predugačak za objašnjavanje (znate ono kad vas krene pa onda udara sa svih strana), doveo je upravo te destinacije. I tog apartmana.

‘Dobro da si išta našla u to vrijeme i na tom mjestu’, tješili su me. Apartman na dvije mutne slike na ‘sajtu’ za iznajmljivanje, s pomno odabranim kutem s kojeg će se snimiti, nije izgledalo pretjerano pristojno. Ali, dobro da sam išta našla, tješila sam i samu sebe. Ionako mi je samo bilo bitno da je čisto i da me bube ne grizu. Prilagodljiva sam, spavala sam na raznoraznim, čak i čudnim, zastrašujućim mjestima. Od samostana, trošnih koliba, kuća sa starim ognjištima usred ničega u kojima bar tri desetljeća nitko nije živio. Živa istina.

Vlasnik apartmana, aka gazda, procjenjujem 40-godišnjak, u početku je simpatičan, zdepasti, mali, proćelavi lokalni profesor, a kasnije samo ohol i bezobrazan smiješni čovječuljak. U 10 minuta vožnje od trajekta do apartmana, ispriča dva svoja značajna ljubavna poduhvata. Jedan s Međimurkom, drugi s Bosankom. Ni jedna se nije zadržala. Nije otkrio zašto, ali pretpostavljam da je u njima bio problem. Nikako u njemu. Živi s mamom, staricom pogrbljenih leđa. Svaki dan taj čovjek odlazi od kuće rano ujutro i nema ga do podneva. Prodaje na štandu svoje rakije iznad prvog od tri kampa koje sam uspjela izbrojati istražujući mjesto koje me pozdravilo prvo ohološću, a kasnije čak i osmijehom kad je shvatilo da sam domaća. Svaki dan kasno navečer on odlazi od kuće. Iako bi istina bila sočnija da odlazi do ljubavnice, on zapravo odlazi pričekati zadnji trajekt i uhvatiti kojeg turista kojem će uvaliti sobu bez balkona za jednu, dvije noći, za 50-ak eura. Turistu koji u zadnji tren traži smještaj pa uzima kajgod. Turistu kao što sam ja.

Donosi nam piće za stol da nazdravimo prije nego se raspakiramo. Jer, ipak smo mi domaći. Priča kako je imao loše iskustvo s lošom ocjenom apartmana pa onako nevino dometne ‘ajde, dajte mi vi dobru ocjenu’ i poklanja bocu domaće orahovice. Kupuje nas. Nakon ulaska u apartman bilo je jasno i zašto. Recimo da se apartman nalazi u svojevrsnoj industrijskoj zoni. Tvornica, dizalice, radovi u tijeku… Plaža je udaljena bar za 800 metara više nego što je u opisu pisalo. A do nje vodi cesta smrti puna zavoja, pardon okuka. Svaka je šetnja izazov. Vrata apartmana bi se mogla razvaliti malo jačim udarom noge, ali se zato teško mogu otključati. Zbog toga ti nerijetko dođe da ih ipak razvališ nogom, kako sam kasnije spoznala. Specifična se tehnika traži. Potreban je poseban dodir, okret ključem pod posebnim kutem. Vrata treba malo nadići i zatim okrenuti ključ, ali pritom paziti da se ključ ne slomi. Jer postoji samo jedan. I ja stvarno vjerujem da postoji samo jedan ključ i da, siroti, jednostavno nemaju novaca napraviti dva ključa ili, nedaj bože, kupiti nova vrata.

Kad smo kod vratiju, i ona od kupatila su bila zanimljiva. Umjesto nekog tepihića na podu, ili ničega na podu kupatila, stoje improvizirani tepisi – dvije krpe za brisanje poda. Vrlo inovativna ideja. Jedna je kraj kade, druga kraj umivaonika. Ne znam zašto su odlučiti degradirali WC i ne staviti treću ispred njega. Lijeva od troja vrata na ormariću iznad umivaonika, ispadnu odmah i nemoguće ih je vratiti bez alata. Osjećala sam se grozno što nisam ponijela neka kliješta, čekić, štogod od te standardne putne opreme za odmor. Na unutrašnjoj strani vrata kupatila, slične konstrukcije kao i glavna vrata apartmana, na talijanskom piše, urezano u drvo: ‘Popuši mi za te pare’.

U apartmanu je čista posteljina, jedan mali, bijeli istrošeni ručnik, nešto lonaca, tavica i po dva komada pribora za jelo. Malo soli, malo šećera i mrvica deterdženta za pranje suđa. Manje od pola, dva nategnuta pranja. Kad se to potroši, dobiješ novi, ali opet manje od pola. Vjerojatno dobiješ ono što ostave gosti. Pomoćni krevet u sobi, odnosno okvir kreveta, bar je za desetak centimetara veći od madraca. Iznad tog kreveta stoji televizor na ‘home made’ stalku, zanimljivoj metalnoj instalaciji dodatno podbočenoj komadom drveta. Da ne bi slučajno pao na onog koji spava na pomoćnom krevetu. Naravno, TV je samo za ukras (ili ubojstvo iz nehaja) jer ne radi. Bračni krevet je iz ’44., a iz tog vremena datiraju i štekeri. Jedan ne radi, odnosno svjetlo se gasi opasnim guranjem, recimo, noža ili nekog sličnog užeg predmeta (još jednom, grozno se osjećam što nisam ponijela alat) u šteker. Ubila bih se da se ubijem na takav način, na tom mjestu. Crveni, grub i oštar tepih spreman je za mirovinu. I izgleda kao da u njemu žive razne životinje. Zalijepljen je za pod po cijeloj površini i ne, ne možeš pobjeći od njega i tih životinja.

Teresa je s pogledom na dvorište, kao što je pisalo u samom opisu apartmana. Da, taj dio je bio istinit. Samo što je pogled bio u tuđe dvorište. Točnije, u kuću koju samo što nisu pojeli bršljani. Jedino što malo zaklanja pogled jest uvelo cvijeće i poluzreli paradajz. Pardon, pomidora. Tu malu terasu dijele dva studio apartmana. Ali nema pregrade. Dakle, stranci sjede zajedno na terasi doručkuju, večeraju… Nepristojno je ne popričati. Jedino što valja u i oko apartmana i jedno što mi zapravo ne bi trebalo na godišnjem odmoru, jest wi-fi.

U apartmanu je i vlaga, njen nesnošljiv miris uvukao se u zidove. No, kako nam je odala u jednoj trač partiji sezonka iz Zagreba, to nije samo boljka tog apartmana, nego cijele kuće. Iznajmljivač apartmana, profesor i proizvođač domaćih rakija, ni kinte ne ulaže u kuću. Teta čistačica, spomenuta sezonka, ove je godine bila državna službenica sa, zbog raznih benefita, gotovo dva mjeseca dana godišnjeg odmora kojemu je pridodala bolovanje pa otišla zaradit koju kintu više. ‘Jer ju je život natjerao’, kaže. ‘On je monstrum, govori mi da sam jalova, predmenupauzna baba, zabranio mi je da pričam s vama’, vrlo se brzo otvorila nama strancima samo zato jer dolazimo iz njenog grada. Izgovorio joj je još štošta, ali je preprosto za napisati. Osim što je čistila, bila je i njegova osobna pomoćnica, nosila je, cijepala drva i srodno. Da, to rade sezoncima. Misle da su njihovo vlasništvo. Za kikiriki! Žena se spakirala prije roka i zbrisala prvim vozom. Sigurna sam da je gazda okrivio nas.

Nakon ljetovanja i nakon što je, unatoč tome što nam je poklonio svoju rakiju, dobio lošu ocjenu na ‘sajtu’ za iznajmljivanje jer nije pružio ‘value for money’, kreću uvrijedljive i prijeteće poruke, lagano pretvaranje u zvijer. ‘Jadnice, srest ćemo se mi opet’, jedna je od pristojnijih. Ali, prijatelju, mislim si, dvije noćne lampe mogu se nabaviti u nekim trgovačim centrima (neću reklamirati) za 20 kuna. Uloži nešto. Mora se uložiti nešto da bi se nešto dobilo. Nemoj samo tako pohlepno uzimati. Štošta se može nabaviti za pristupačnu, povoljnu cijenu, ponekad i za gotovo kikiriki. I time podebljati samu cijenu apartmana ili bar opravdati postojeću. Nije meni problem platiti 300 eura za nešto što toliko vrijedi. Ali postoje određeni standardi i oni se trebaju poštivati. Ako se ne poštuju, 300 eura se čini kao 3000 eura. No nije sve za svakoga i ne bi se baš svatko trebao baviti iznajmljivanjem apartmana, kuća, stanova ili soba.

Nisu mi se tresle gaće, naravno. Navodno čovjek ne zna ni sam sebe ubiti. Preživio je oba pokušaja samoubojstva, bila to istina ili urbana seoska legenda. Navodno je, kako smo slučajno saznali iz razgovora s lokalnom vozačem autobusa koji ga je samoinicijativno pokrenuo nakon što je čuo kod koga odsjedamo, jednom popio otrov, ali evidentno premalu količinu, a drugi puta se zapalio pa onda bacio bunar. Naravno, ni sa susjedima ne razgovara. No, srećom, pa nam unatoč ovakvom gostoprimstvu (pitam se što sve rade strancima), bahatosti i oholosti i dalje dolaze turisti. Ako se pitate zašto, kako to… Pa srećom, more nam je zaista lijepo. I to je to. To je sve. To nas jedino spašava od loše usluge koju mnogi nude.

Komentari