Kanibali i filantropi

Čemu informatika u zemlji sunca i mora?

Dok se u velikom broju europskih zemalja uvelo ili uvodi programiranje u osnovne škole, u Hrvatskoj ministar znanosti i obrazovanja lakonski zaključuje kako mi „nemamo novca“ za uvođenje, ne programiranja, nego elementarne informatike kao obveznog predmeta.

Točno, u ovoj zemlji nema novca za puno toga za što se, nažalost, ipak svaki mjesec pronalazi u državnom proračunu. Tako i kod informatike u školama nije problem u novcu nego u volji. Da se to nekome da i da mu je bitno, napravilo bi se odavno, a ako već nije odavno, onda od sutra. Barem bi se pokušalo. Kako se može promptno uvesti novi ili povećati postojeći porez (usput rečeno, svaki novi porez za nekoliko puta povećava broj porezne adminstracije), bjesomučno mijenjati zakone i pravilnike, osnivati nove agencije, urede, čitava ministarstva, dijeliti novac udrugama itd.? Izgleda da to nije ni komplicirano ni skupo.

Zašto će mali Britanci ili Estonci učiti programirati već u osnovnoj školi? Ne iz hira, nego zato što su neki ljudi u tim zemljama, koji barem malo promišljaju o budućnosti, shvatili da već živimo u digitalnom dobu i da nekakvo programiranje stoji iza svega što nas okružuje. Svaka industrija i svaki posao ili već jest ili će sigurno biti digitalan i protkan tehnologijom. Kako su to lijepo objasnili Britanci: „ne želimo da naša djeca budu samo korisnici tehnologije nego njeni stvaraoci“. Ili kako je rekla Neelie Kroes, bivša povjerenica Europske komisije za Digitalnu agendu: „Dosadilo vam je igrati tuđe igre? Stvorite vlastite!“

U Hrvatskoj se očito smatra nepotrebnim da nauče biti i samo korisnici, a od stvaranja smo udaljeni svjetlosnim godinama. Argument da će se djeca ionako informatički opismeniti sama, kod kuće ili gdje već, može se i primijeniti i na jezičnu pismenost. Što se onda ne ukine i hrvatski jezik pa neka se sami opismenjuju? Naime, danas je informatička pismenost jednako važna kao i jezična pa je nevjerojatna lakoća kojom resorni ministar, da bi stvar bila gora bivši dekan FER-a, prelazi preko činjenice da toliko zaostajemo za razvijenim svijetom. Ono što se ne čini danas tek će imati vidljive posljedice u budućnosti u vidu nekonkuretnosti radne snage i gospodarstva općenito. Zanimljivo je kako je isti ovaj ministar u intervjuu Novom listu 2014. godine rekao da „u današnje vrijeme o uvođenju informatike u škole uopće ne treba raspravljati jer je informatika danas gotovo značajnija od hrvatskog jezika“.

Opravdanja za kontinuirano nečinjenje poput onih da nema dovoljno nastavnika koji to znaju poučavati, da nema novca za računalnu opremu, da su djeca ionako preopterećana, da će se informatika „provući“ kroz matematiku ili fiziku itd., jednostavno ne stoje. Nastavnici se mogu stvoriti dodatnom edukacijom, prekvalifikacijom, a za četiri godine se može i potpuno promijeniti i struktura ljudi koji izlaze s fakulteta. Do opreme se može dobrim dijelom doći aktivnijim traženjem donacija, fondova i sličnih izvora, kurikulum se mijenja, a satnica preraspodjeljuje potezom pera. Kao što se i sadašnja jednom uvela. Ili kako se uvodi bilo kakav propis koji političarima odgovara. Dakle, nije da se ne može, nego se neće.

U međuvremenu, stručnjaci smatraju da bi se vještinama kompjutorskog programiranja djecu moralo učiti kada i abecedi, kako bi bila dorasla svijetu digitalne tehnologije koji ih čeka. Neće, i ne trebaju, svi biti programeri no ključno razviti logički i tzv. algoritamski način razmišljanja te kreativnost. Kreativno bi trebalo biti i programiranje u školama, više kroz igru s naglaskom na učenje koncepata. Poznavajući hrvatski obrazovni sustav to bi vjerojatno bilo ultradosadno beskonačno ispisivanje linija koda. Kao što su sada omražene matematika i fizika.

Kako god okrenuli, činjenica je da, kao što je danas nužno znati barem jedan strani jezik, će sutra biti nužno znati (ili razumjeti) barem jedan programski jezik. Softver je svuda oko nas i ne planira otići. Već sada 90 posto svih poslova u EU zahtijeva računalne vještine, a dvije trećine ICT poslova uopće nije vezano za ICT industriju. Poznata je i procjena da će do 2020. U Europi nedostajati 900 tisuća informatičara. Jednostavno je zaključiti da su računalne vještine nužne za preživljavanje na tržišta rada budućnosti. Baš su zato zemlje koje razmišljaju dugoročno počele uvoditi programiranje već u osnovne škole zajedno s pojačanim programom iz cijelog STEM područja. Krajem prošle godine 16 zemalja EU obvezalo se uvrstiti programiranje kao obavezni dio svog nacionalnog kurikuluma. U Slovačkoj je, primjerice, programiranje ne samo obavezno, nego se i uči tijekom cijelog školovanja. No, čemu briga? Mi imamo sunce, more, konobare i sobare.

Komentari