Kanibali i filantropi

Je li prvo kokoš (obrazovanje) ili jaje (gospodarstvo)?

Dvije su relativno friške izjave ministra obrazovanja i rektora zagrebačkog sveučilišta jasno sažele vječni hrvatski problem. Onaj da između javnog sustava obrazovanja i gospodarstva, tržišta rada ili kako god to nazvali, nema nikakve suvisle veze.

Isti taj sustav obrazovanja desetljećima uzalud guta milijarde iz državnog proračuna (k tome nikad nema ni za pristojne plaće, kamoli za neke bolje uvjete rada), a rezultat je uvijek isti – vojska besciljnih, besperspektivnih „stručnjaka“ spremnih jedino za burzu rada, a s druge strane, kakva –takva, potražnja za kadrovima kojih nema. Pa je tako u zemlji u kojoj nezaposlenost nezaustavljivo buja teško naći zaposlenike koji imaju znanja i vještine koje se danas traže.

Dakle, prvo je ministar obrazovanja na jednom okruglom stolu, pola u šali, pola u zbilji, rekao da bi se bojao za vlastiti život kada bi krenuo u izmjene upisnih kvota na fakultetima. Zatim je rektor na sličnoj konferenciji objasnio kako je teško povećati kvote za tehničke i prirodne fakultete jer nema dovoljno učenika koji su nakon srednje škole sposobni položiti prijemni ispit na, npr. FER-u. I to je to. Zato lijepo i dalje vozimo po starom. Kvote se „ne mogu“ mijenjati (kao ni ništa drugo u ovoj državi) jer je interes onih koji to ne žele prejak, a nismo, kaže rektor, sposobni ni kroz osnovnu i srednju školu pripremiti ljude za fakultete nakon kojih se mogu zaposliti. Iz škola se izlazi s baukom matematike i fizike, a još je veći problem to što se ne osposobljava za samostalno razmišljanje i rješavanje problema kao takvih.

Tržište i tzv. digitalna ekonomija, na žalost društvenjaka, danas više traže analitičare, programere, inženjere…No, ne moraju svi programeri završiti FER. Postoje različiti stupnjevi osposobljavanja i u propulzivnim branšama svaki kotačić može naći svoje (radno) mjesto. Dapače, u branšama poput ICT-a gdje se stvari mijenjaju vrlo brzo danas nijednog poslodavca ne zanima što je netko, i je li išta, završio nego zna li to i raditi. Nedostatak pak ikakvog doticaja s praksom na gotovo svim razinama obrazovanja, u Hrvatskoj je već poslovičan. Pritom se, naravno, omogućava ni uvoz deficitarnih kadrova onima koji ih trebaju pa takvi poduzetnici nemaju izbora nego gledati kako da odsele negdje drugdje…Sve su to sto puta izrečene konstatacije i žalopojke.

No, čemu se nadati bez promjene obrazovnog sustava? Kakva budućnost čeka društvo koje troši novac na stvaranje novih nezaposlenih? Kažu da razvoj nijednog društva ne može ići brže od razvoja njegovog sustava obrazovanja. Zvuči prilično logično. Kod nas se ta tragična situacija sada navodno želi promijeniti s državne razine raznim strateškim dokumentima (strategija obrazovanja, industrijska strategija…), no svatko tko je proveo kraće vrijeme u Hrvatskoj zna kako to završi na prvom praktičnom koraku. Dotad, u nekim drugim zemljama u osnovne škole uvode programiranje. Mi nismo stigli ni do informatike kao obaveznog predmeta.

Komentari