Kanibali i filantropi

Mi ulazimo u EU?!?!

b8f1792debc542c098a84c0cfb6aeda1

Hrvatski poduzetnici, mahom oni koji svoj kruh zarađuju na tržištima CEFTA-e, zatim oni koji bi nešto pokušali na zapadno-europskom tržištu, ali ne znaju kako, kao i oni koji ne bi nigdje išli, uspaničili su se jer Hrvatska 1. srpnja iduće godine ulazi u – Europsku uniju!

Godinu dana prije tog sudbonosnog čina kojem stremimo ravno deset godina dogodilo se prosvjetljenje u glavama mnogih koji su se sada sjetili zapitati što ih tamo čeka i što to za njih znači. A o nekom konkretnom djelovanju još se razmišlja. Pa, ima još godinu dana. Tako se u svibnju 2012. čuju želje o izradi ‘studiju utjecaja o ulasku Hrvatske u Europsku uniju te program pripreme poduzetnika na europske uvjete poslovanja’.

Prehrambena, posebno konditorska, industrija digla se na noge jer je shvatila da će joj izlazak iz CEFTA- e i ulazak u EU donijeti, blago rečeno, velike probleme. Na istoku će postati skupa i nekonkurentna, a na Zapadu je nikada nije ni bilo pa je teško očekivati da otvaranjem, kako se to lijepo kaže, jedinstvenog tržišta, koje funkcionira na znatno višem nivou, zaigra ravnopravnu utakmicu s golijatskim konkurentima.

Istini za volju, do koju godinu unatrag bilo je sasvim legitimno odmahnuti rukom na navodni datum ulaska u EU jer se on stalno odgađao zbog raznih političkih zavrzlama i rastućeg broja uvjeta koje predani učenici moraju ispuniti. No, i najneinformiranija osoba na cesti zna već deset godina da je sveti cilj hrvatske politike ulazak u EU i da će, sudeći po upornosti, u tome valjda nekad uspjeti. Ako ima onih koji ne znaju, Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo početkom 2003., a službeni status kandidata za članstvo dobila godinu dana kasnije. A Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je bio prvi signal kuda se želi ići, potpisan je još 2001., iako je stupio na snagu četiri godine kasnije. A ako ni to nije bilo dovoljno jasno, pregovori su završeni lani u lipnju i tada je postalno nesumnjivo jasno kakva nam budućnost slijedi.

Stoga je potpuno nejasno zašto se danas postavljaju pitanja – što nas čeka u EU i kako se pripremiti? Deset godina je dovoljno dugo razdoblje da se, i tek uzgred, netko pripremi za potencijalni poslovni scenarij, a posebno oni kojima je to pitanje biti ili ne biti. Sada i vrapci na grani znaju da se nečemu dobrom mogu nadati samo oni koji su se na vrijeme pripremili za ulazak u EU. To znači da su digli konkurentnost barem približno na razinu europskih konkurenata i da vide dalje od Ljubljane ili Beograda.

Točno je da hrvatske kompanije nemaju iste uvjet za bildanje konkurentnosti kakve imaju njihovi strani konkurentni, počevši od cijene kapitala pa nadalje, no to ih ne amnestira od nečinjenja niti će to promijeniti EU stvarnost koja dolazi. Uzdanje da će im domaći birokrate koji vide isključivo svoju fotelju u nekoj europskoj instituciji osigurati bezbolan izlazak iz CEFTA-e i ulazak u EU jednako je kao i tješiti se da je izvoznik onaj koji može poslati koji kamion u zapadnu Hercegovinu.

Komentari