U New Yorku je pala i moja prva Uber vožnja. O dobro poznatom tehnološkom disrupteru, jednom od pionira ekonomije dijeljenja, koji je tržište usluga prijevoza okrenuo naglavce, imala sam i dalje imam vrlo pozitivno mišljenje.
Zašto ne omogućiti ljudima da, s jedne strane, zarađuju u slobodno vrijeme ako to žele i, s druge strane, da dobiju, u pravilu, bolju i jeftiniju uslugu? Uber me nije iznevjerio. Vrlo pristojan automobil s vrlo pristojnim vozačem na adresu je došao za točno tri minute od poslanog zahtjeva. Nedovoljno dugo da proučim ocjene vozača, dotičnog Ibrahima. Naplata ide preko aplikacije i nema brige koliko je keša u novčaniku i prima li taksi kartice. Koliko bi koštao njujorški žuti taksi do iste destinacije ne znam, ali po drugim vožnjama i s tradicionalnim taksijem te grubim usporedbama udaljenosti i cijena, teško da Uber može biti skuplji. Pritom žuti taksi nerijetko, posebno ako je kiša, na ulici treba zaustavljati dosta duže od tri minute.
Prema recentnim službenim podacima, broj vozila Ubera, odnosno vozača koji rade za njega, u New Yorku je premašio broj žutih taksija, 14,088 u odnosu na 13,587. No, nije se dogodio pomor klasičnih taksija. Ulice, pogotovo Manhattna, se žute u svako doba dana i noći. Unatoč tome što ih je Uber prešišao u broju vozila, prema tim istim podacima, klasični taksiji i dalje dominiraju po broju obavljenih vožnji i vremenu provedenom na cesti. Naravno da je i u New Yorku bilo bune i da taksisti, malo je reći, ne vole Uber koji jest kontroverzan i u mnogim gradovima (zasad) zabranjen. No, uvijek i svugdje se monopolisti, zaštićene skupine i oni navikli na uhodano, lagodano i profitabilano poslovanje bune kada stiže konkurencija, a pogotovo kada je ovako razorna. No, čini se da su žuti taksiji vrlo brzo shvatili da se s Uberom, Lyftom i sličnima ne isplati tući jer je bitka unaprijed izgubljena. Umjesto toga planiraju razviti vlastitu aplikaciju po uzoru na omražene konkurente. Jedan njujorški gradski vijećnik to je vrlo jednostavno obrazložio: „Gradski taksiji trebaju vlastitu aplikaciju da bi se mogli natjecati, a Njujorčani trebaju imati mogućnost da dobiju taksi po kiši bez da se brinu koliko će cijena biti viša. New York mora podržati svoj tehnološki sektor, umjesto da nove tehnologije čini ilegalnim i sprečava ih regulacijom“.
U slučaju Ubera i tradicionalnih taksista, kao i u svim drugim sličnim slučajevima gdje se brane monopolske pozicije, propisane cijene i uvjeti ulaska u neku djelatnost, najlicemjernija i najiritantnija je „briga za potrošače“. Tako taksisti, čuli smo to i od zagrebačkih na samu najavu dolaska Ubera, tobože brinu za sigurnost putnika i o tome kakvu će razinu kvalitete dobiti korisnici Uberovih usluga. Kao da su njihovi automobili redom najnovije i najkvalitetnije limuzine, a oni najuslužniji ljudi na svijetu. A brine ih i hoće li ti vozači u slobodno vrijeme dobro poznavati ulice za razliku od onih koji su stekli licencu za taksiranje? Pod pretpostavkom da je svako vozilo na cestama prošlo tehnički pregled, da vozač ima vozačku dozvolu, a vrlo je vjerojatno da ima i nekakvu navigaciju, sva su ta pitanja i „brige“ poprilično irelevantni. Borba protiv servisa kao što je Uber je uzaludna. On jednostavno nudi ono što ljudi žele. Nikakve zabrane ni prosvjedi dugoročno neće uspjeti. Niti su ludisti zaustavili strojeve, niti glazbena, filmska i izdavačka industrija besplatne sadržaje na internetu niti će taksisti zaustaviti Uber. Oni koji se na vrijeme odluče prilagoditi umjesto trošiti u besmislenoj borbi koliko-toliko će bolje proći.
No, u zemlji poput Hrvatske, taksisti su samo jedan mali dio tih povlaštenih djelatnosti u koje ne može svatko ući ili, ne daj Bože, nuditi niže cijene. Cehovskih organizacija koje imaju monopol nad određivanjem cijena svojih usluga ima poprilično, a najveći krimen i prekršaj je ako netko ponudi nižu cijenu na tržištu jer time „ugrožava kvalitetu usluge i ruši ugled profesije“ (?!).
Mudri i spretni odvjetnici, liječnici, stomatolozi itd. izlobirali su si čak i zakone koji njihovih cehovskim komorama omogućuju propisivanje najnižih cijena. Oni tako samo poštuju zakon. I, kao taksisti, razbijaju glave od brige da ne bi slučajno neki drznik nižom cijenom dao uslugu „lošije kvalitete“. Ta briga da ne bih sama sebe uskratila za „kvalitetu“ jer želim platiti manje i imati izbor između različitih opcija na tržištu je upravo dirljiva.
S druge strane, kad bi bilo te slobode, možda bi se netko i od onih koji nude usluge s nižom cijenom, kompenzirajući je ili ne s više rada, diferencirao od konkurencije, privukao korisnike (barem one prve) itd. Pritom ne želim izjednačavati posao liječnika i taksista ni po jednom kriteriju, no ako je neko zanimanje zbog njegove osjetljivosti i važnosti potrebno na neki način regulirati i spriječiti da se bilo tko time bavi, to nikako ne bi trebale biti cijene. Ne postoji, naime, neupitna kauzalna veza između cijene i kvalitete. Kada je cijena propisana to samo dovodi do toga da povlaštene djelatnosti ne moraju brinuti rade li dobro ili loše jer - zaradit će jednako. Osim toga, kod nas ne može „svatko“ biti niti krojač, soboslikar, pekač pizza...mora završiti baš tu školu, položiti xy stručnih ispita i dobiti sto puta više licenci i odobrenja. No, kada bi se u svakoj od tih djelatnosti pojavio jedan Uber stvari bi se itekeko promijenile. Na korist potrošača, naravno.