Kanibali i filantropi

Samo u Hrvatskoj

Poduža je lista stvari za koje bi mogli reći „samo u Hrvatskoj“. Oni koji se vole iznova začuditi ovdje su svoji na svome. Tijekom zadnjih dvadesetak godina svjedočili smo raznoraznim svjetskim hohštaplerima i Osptapima Benderima koji su se samo ovdje mogli predstaviti i doživjeti kao ozbiljni investitori. Pa smo to opravdavali ranom fazom tranzicije, dogodi se svakome, na greškama se uči itd.

No, da se 2015. u državi koja je navodno prošla barem tu prvu fazu tranzicije prema uljuđenoj i uređenoj državi pojavi osoba koja se predstavi kao ruski milijarder (jer ako je iz Rusije to se podrazumijeva) i „kupi“ tvornicu koja je unatoč dugogodišnjem propadanju i dalje prilično velika i važna, a da pritom u stvari uopće nema ni novca ni ozbiljnih poslovnih namjera – to se može dogoditi samo u Hrvatskoj. Da, Igor Shamis jest kupio TLM od Lorana Pejčinskog, a ne od države jer je riječ o od prije privatiziranoj tvornici, ali država je i dalje upetljana u taj slučaj jer ispod te privatizacijske priče još nije podvučena crta. Ona navodno nadgleda tijek restrukturiranja jer ipak je u privatizacijskom činu potezom pera TLM-u otpisala 1,1 milijardu kuna. Bilo bi stoga u najmanju ruku pristojno da se ministar gospodarstva čije je ministarstvo nadležno za taj slučaj aktivno uključio u slučaj i raspitao tko preuzima posrnulu tvornicu zbog koje bi i država mogla doći u probleme s EK. Privatizirana tvornica nije, kako se to najavljivalo, u sedam godina provođenja programa restrukturiranja (kojeg nitko nije vidio) stala na noge. Dogodilo se, naravno, suprotno. Puno bliži od oporavka je stečaj. Svemu tome kumovali su brojni političari, vlasnici, a osobito vječni menadžment.

A kako se to radi u jednoj uređenoj državi može se vidjeti u Finskoj. Tamo je ministar gospodarstva itekako ispitao tko je ta neka tvrtka Migrit solarna energija koja se javila na natječaj za gradnju nuklearke na sjeveru Finske da bi sa 150 milijuna eura sudjelovala kao investitor u konzorciju Fennovoima. Tvrtka koja se s puno više papira i vjerodostojnosti predstavila kao hrvatska, odnosno EU tvrtka, nego što se Igor Shamis ikada prikazao kao ruski milijarder. No, Olliju Rehnu, aktualnom finskom ministru gospodarstva, zvučalo je malo čudno da se na natječaj u zadnji tren javila tvrtka koja nema iza sebe ni projekte ni rezultate poslovanja, ali zato ima previše indicija o povezanosti s ruskim kapitalom. A sudjelovanje hrvatske tvrtke u projektu bilo je ključno za predaju službene aplikacije jer je time ispunjen uvjet o 60 posto EU vlasništva. Sve to Fincima i Rehnu jednostavno nije zvučalo dovoljno uvjerljivo da bi povjerovali da je Migirt solarna energija “pod faktičkim upravljanjem stranke (osobe) s prebivalištem u EU ili EFTA-i”.

Baš kao što ni Igor Shamis nakon tri minute nikome nije zvučao uvjerljivo. Ali ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak mu je dao podršku. Shamis je u Hrvatskoj bez problema postao vlasnik tvornice koju je dobio za jednu kunu bez da ju je vidio i od koje je prvo tražio da mu nabavi luksuzni automobil, da bankovnu karticu, kupi avionske karte itd. No, to se događa u državama koje nije briga ni za što, a najmanje za neke tvornice. Vrdoljak nije mogao zabraniti Pejčinoskom da tvrtku proda kome hoće i za koliko hoće, nije morao biti ni savjestan i oprezan kao Rehn, ali bi bilo normalno da se interesira tko preuzima tvornicu čiji konačni krah znači i gubitak 700 radnih mjesta i iz čije se teške privatizacijske priče država još nije u potpunosti izvukla. Ali onda bi ovo bila Finska, a Vrdoljak Rehn.

Komentari