Kanibali i filantropi

Zokijevo odustati ili ne odustati

Karakter Zorana Milanovića rijetko je kada bio usklađen sa situacijama u kojima se kao premijer nalazio. Odsustvo diplomatskih vještina, bahat i arogantan stav, beskrajno velik ego, retorika „što na umu, to na drumu“ koja je publiku često puta ostavljala u nevjerici i općenito dojam kao da bi mu bolje pasalo neko ulično prepucavanje i „fajtanje“. Ili jednostavno drugi posao.

Onda je Milanović ušao u finale predizborne kampanje, u kojoj se s osjeća dominantnijim od konkurenta koji zato i izbjegava izravan sraz, što ga je navelo da se dodatno razgoropadi da bi se pravi vatromet dogodio kada je preko granice pronašao nekoga tko se također odlučio ponašati kao „ovan na brvnu“. U izbjegličkoj krizi Milanović je konačno dočekao da njegov karakter ima političkog smisla.

Naravno, ovisno o kutu gledanja. Jedne je „Brate, šaraj malo“ jako zabavljalo, drugi su se ponovno zgražali nad njegovim rječnikom i stavom, srpski premijer Vučić se melodramatično krstio i vapio, tobože neznajući o čemu ovaj priča. Iako je taj prekogranični performans pred kamerama zabavio javnost, situacija je, nažalost, dramatična. Ako u zemlju dnevno ulaze tisuće izbjeglica i migranata koje treba prihvatiti, makar su samo u prolazu, deseci tisuća novih su u dolasku i ne vidi se da će ta rijeka prestati teći, a pritom ih susjedna zemlja organizirano dovozi samo na vaše granice, Milanovićeva rekacija je bila potrebna, a ni oštar rječnik nije neočekivan. OK, možda se nije očekivalo da će se tako raspištoljiti, verbalno i neverbalno. Ali kako takav karakter može odgovoriti na ultimatum nego s „jedva čekam“. I onda uslijedi mjera, protumjera, protuprotumjera, začinjena medijskom histerijom srpskih tabloida. Samo što Milanović i Vučić nisu na dječjm igralištu već su u obračunu na granici našli mjeriti mišiće oko prilično ozbiljnih stvari koje se tiču puno većeg broja ljudi.

Malo tko je, uključujući samog Milanovića, mogao očekivati da će se prvotni rat riječima ovako zaoštriti. Kamioni, auti i ljudi stoje u kilometarskim kolonama na granici, a štete se dnevno mjere u milijunima eura. To se sad već zove ekonomski rat. A ako je verbalni rat sa Srbijom bio i dobar za predizbornu kampanju, ekonomski nije. Kako sada spustiti loptu na zemlju, vjerojatno je najveći problem za Milanovićev ego. Premda „ne može dospustiti da Srbija od nas radi budale“, stvari će se uskoro morati primiriti jer je ulog postao prevelik. Koliku god štetu trpi Srbija zbog zatvorene granice, trpi je i Hrvatska. Ako se ovo stanje protegne na duže vrijeme stvari će se multiplicirano zakomplicirati, a posljedice biti dalekosežne. Interes domaćih poduzetnika nije samo njihov, to je ekonomski interes zemlje, a on je pak interes svih koji ovdje žive.

Komentari