Makro Mikro

Vježba NNNI!

Stvarno ne bih o Grčkoj. Ne mogu više. Dovoljno je proviriti na društvene mreže samo jednim okom da se zasitiš (ljudi) za cijeli život. Ondje je ego na najjače. Verbalna urlanja do ‘koske’. I jednih i drugih. I tzv. ljevičara i tzv. desničara. I svi vrište da su u pravu. Ako treba, vrištat će do posljednjeg daha.

Još jedan asocijativni podsjetnik na Pekićevo Besnilo i posljednje ljudske jedinke što se istrebljuju do finala. Šteta što ne znaju da ‘biti u pravu’ ne postoji. Jer ne postoji jedna, ‘objektivna istina’. Ne postoji objektivno. Ne postoji istina. Postoji samo subjektivno. Postoji samo vlastita istina. Procesuirana umom svake pojedine ljudske jedinke, temeljenoj na svemu što neka osoba jest. Svaka riječ, svaki dah, svaka misao, svako uvjerenje, svaka povreda, svaka bol, svaka radost, svaka tragedija, svaka pobjeda, svaka tuga, sve što smo ikada doživjeli, proživjeli, osjetili, namirisali, izrekli, čuli….stvara samo našu, jedinstvenu istinu. To nema veze s knjigama. S učenim znanjem. S matematikom ili statistikom. S karijernom pozicijom ili stupnjem završene škole. Svi ekonomisti uče manje-više iz istih knjiga. Pa sada iz suprotnih kutova ringa reže jedni na druge.

Antropolozi bi štošta mogli naučiti o trenutnoj civilizaciji i ostaviti poneka uputstva za one poslije nas.

Neovisno o činjenici da se dugovi moraju vratiti i neovisno o činjenici da se dugovi neće vratiti (ne govorim o Grčkoj; svjetski se dugovi ne vraćaju, oni samo bezvremeno cirkuliraju svjetskim ekonomijama koje se prave da iz oporezivanja realne ekonomije nekome nešto vraćaju….iako ih samo trajno otplaćuju), temeljno je pitanje: zašto se netko zadužuje? Valjda zato što taj netko ne može prihodima pokriti rashode. Zašto to ne može? Zato što je lijen, rastrošan, koruptivan? Da. Zato što bi investirao, a nema čime? Da. Zato što bi bildao BDP, a nema čime? Da. Zato što nije (dovoljno) produktivan i konkurentan? O, da.

Na stranu mišljenje mnogih ekonomista da je ulazak u eurozonu europski jug pretvorio u ekonomsku periferiju jada. I da je novac s juga (via kamate, via uvoz) otišao na sjever. Mene zanima zašto i na temelju čega zaključujemo da je moguće (i moralno opravdano) od bilo koje druge zemlje stvarati novu Njemačku, Britaniju, Švicarsku, Austriju? Na koji način zemlja potpuno drukčije strukture ekonomije, potpuno različitih (i različito vrednovanih) resursa, klime, geologije, povijesti, kulture, etnologije, mentaliteta, može biti Njemačka? Zašto bi netko mislio da neka rudarska sirovina, masline, odjeća, turizam, štatijaznam…može vrijednosno konkurirati tehnologiji? Španjolska je zarazila svjetsko tržište svojim odjevnim brendovima, je li joj pomoglo? Koliko odjeće treba izvesti za pariranje igri prinosa? Koliko maslina treba izvesti za jedan tehnološki sofisticirani njemački stroj? Koje su šanse da sve zemlje počnu izvoziti isključivo proizvode visoke dodane vrijednosti? Kome točno? Zašto bi itko mislio da svi ljudi i sve zemlje trebaju biti uniformirani, isti, razmišljati jednako, imati iste preferencije, žudnje, shvaćanja o (ekonomskom) životu? Što je sa svime onime što jedan narod jest, a nije ekonomija? To se više ne računa? Takav je stav bahat, arogantan, bolestan i opasan.

Misao da će štimanje proračunskih rashoda, ergo – promjena mentaliteta – naštimati bolji život jednaka je pretpostavci da ću se sutra ljuljati na Saturnovom prstenu. To je recept za održavanje plaćanja dugova. Ništa više od toga. I, ne, to nije opravdanje za status quo. To je samo zahtjev za dubljim kopanjem. Sve do korijena. To je pogled koji traži uključivanje i svih drugih varijabli u život. Rezanje nije recept za divan vječni život. Rezanje nema kraja. Čujemo se za deset godina. Popričat ćemo o tim budućim zahtjevima prema državama (koje će u međuvremenu uglancati svoje financije, prisilit će ih). Kladim se u Saturnov prsten da ćemo slušati reprizu.  

Globalizacija nam se dogodila prerano i prebrzo; takva je pitanja jednostavno progutala. Šutke smo pristali na to. Ništa ne vidimo. Osim površine (dug je upravo to, površina; posljedica, ne uzrok). Kriza nam pokazuje da takva pitanja nisu probavljena.

Voljela bih znati i postoji li neka skrivena matematička teorija koja pokazuje kako je moguće da sve zemlje svijeta (a svima se savjetuje jednako) postanu i do kraja svijeta ostanu neto izvoznice? Bez neto izvozne računice dugovi se nemaju čime platiti i javne je financije nemoguće uravnotežiti. Kako i u kojem svijetu bi to bilo moguće? Teoriju komparativnih prednosti globalizacija je pojela, a čak i da je vratimo, ponavljam pitanje: koliko maslina treba izvesti za jedan njemački stroj (ili neko skupo oružje koje toj nekoj južnoj zemlji uopće ne treba)? U kojoj to stvarnosti postoje uniformirane zemlje u vlas jednakih šansi (i potreba)?

A kada se nemaš čime pokriti, rješenje je, naravno, u rezanju. Do kuda točno?

Do promjena, kažu nam. Do promjene ‘mentaliteta’. Pa tako s guštom cijelim nacijama lomimo kralježnice preko koljena. Jer tako zahtijeva kapital. Neživo. Svijet se već mijenja. Prebrzo (pitajte Plavi Planet). Samo za kapital ne dovoljno brzo.

Stoga….idemo ubrzati stvar vježbom. Nešto kao NNNI:

Promijenite uvjerenje. Ono najtvrđe. Odmah i sad!

Prestanite pušiti, odmah i sad (za nepušače, obrnuto)!

Nestanite s fejsa (i drugih mreža)!

Šefa svaki put pogledajte s obožavanjem! Onako, iz srca!

Prestanite očekivati. Od sebe, od partnera, od kolega, od države!

Zavolite sladoled od kelja!

Prestanite igrati kompjuterske igrice!

Prestanite se depilirati (ovo vrijedi i za muškarce)!

Proslavite rođendan s kolegama, ne s obitelji!

Složite zauvijek frizuru á la Kerum!

Nemojte otići na godišnji odmor!

Nemojte imati mišljenje. Ni o čemu!

Nedjeljom prošećite do mise!

Upišite fakultet koji najmanje želite! Ono što želite nikome ne treba!

Kupite ulaznice za Ultru i uživajte iz želuca!

Nosite isključivo narančastu boju!

Postanite narikača!

Nikada više nemojte otići ni na jedno putovanje!

I? Lagano je? Uživate u promjenama? Uživate ne biti vi? Ne brinite, kada to pomnožite s nekoliko milijuna/milijardi drugih jedinki promjena će biti ‘piece of cake’. Jer….stvarnost u kojoj 236 država (nemojte me objesiti ako je pogrešno iskopan broj) i 7,15 milijardi ljudi imaju potpuno jednake startne/razvojne/ mogućnosti samo čeka na vas. Vašu promjenu.

Za mene je ljepota u 7,15 milijardi različitosti, ne u ‘istosti’. Razumijem da to nije vaša istina. Za mene je ljepota u životu, ne u brojkama. Razumijem da to nije vaša istina. Dobar će život biti moguć onda kada vaša i moja istina jedna drugu budu uvažavale. Bez urlanja. Bez ‘ja sam u pravu’. Bez ega. Ali razumijem da ni to nije vaša istina.

Komentari