Navest ću dva primjera koja sugeriraju da zaposleni u državnoj službi i visoki dužnosnici ne osjećaju nikakvu odgovornost za štetu koju nanesu. O tome mi je ovaj tjedan pričala poduzetnica koja je bliska s jednim još aktualnim ministrom.
Zbog nje ne mogu reći o kojem je ministru riječ, ali stvar je u tome da joj se on jedanput požalio da je četrnaest puta vraćao službeniku predmet na doradu. Poduzetnica se čudila tome; kaže da bi mu predmet na doradu vratila dva puta, a zbog trećega bi dobio otkaz. No ministar je, govori, samo slegnuo ramenima.
Devet godina zavlačenja
Drugi je primjer slučaj trogirskog poduzetnika Mirka Rapića. Riječ je o poduzetniku koji je ove godine izbio na prvo mjesto liste srama Porezne uprave s dugom od gotovo 42 milijuna kuna. Devet su ga godina držali u neizvjesnosti, a onda je napokon ovaj tjedan, piše Slobodna Dalmacija, Samostalni sektor za drugostupanjsko rješenje Ministarstva financija donio rješenje da čovjek nije ništa kriv, da je prvostupanjsko rješenje Porezne uprave ništavno te da se ima ponovno provesti postupak.Podsjećanja radi, Rapić je bio obrtnik koji je radio za brodogradilišta. Nakon što je prihod premašio određeni iznos, morao je registrirati tvrtku pa je osnovao R. L. E. t. p. (trgovac pojedinac). I umjesto da poreznici zaduženja knjiže na tvrtku, knjižili su ih i dalje na njega kao fizičku osobu, odnosno vlasnika obrta.
Iako ih je upozoravao, a o tome se mnogo pisalo, najviše Slobodna Dalmacija, porezni referenti nisu imali sluha pa je dug fizičke osobe, vlasnika obrta Rapića, rastao; istodobno je vodio knjigovodstvo za svoju tvrtku. Na kraju ga je financijska policija kaznila za vođenje dvostrukoga knjigovodstva. Tvrtka mu je blokirana, a dug je ove godine narastao na gotovo 42 milijuna kuna.
Visoki upravni sud ove je godine presudio da je Porezna uprava radila nezakonito, no zanimljivo je da ni nakon toga poreznici nisu reagirali, već se sve nastojalo zataškati. Tek je rješenjem drugostupanjskog tijela Ministarstva financija ovog tjedna prekinuta ta farsa. Podsjetimo se na riječi tada već bivšeg ministra financija Slavka Linića koji je za medije komentirao spomenutu presudu Visokog upravnog suda. Tada je izjavio: ‘Ako se tako dogodilo, država ne samo da treba vratiti novac već i platiti štetu koja je nastala zbog zaustavljanja djelatnosti.’
Najlakše zaboraviti
Naravno da treba vratiti novac naplaćen blokadom, i to sa zateznim kamatama. Također se Rapiću treba platiti šteta nastala zbog neaktivnosti tvrtke prouzročene blokadom. Govori se čak o dvjestotinjak milijuna kuna štete, u što nećemo ulaziti, no bivši je ministar Linić osim povrata novca i plaćanja štete zaboravio treću stvar – pitanje odgovornosti onih koji su to prouzročili i njihova podmirivanja troškova zbog štete državnom proračunu.
Upravo je u tome problem: najlakše je, ako nema izlaza, čovjeku isplatiti njegovo i zaboraviti sve to. PU ima ama baš sve podatke da tu stvar istjera načistac. Zna se tko je bio Rapićev referent, zna se tko je donio rješenje, vrlo se lako može utvrditi na temelju njegovih predstavki komu se obraćao da bi se riješio njegov problem. Jednako kao što uvaženi ministar zna komu je četrnaest puta vraćao predmet na doradu. Sve dok ne počnemo kažnjavati one koji čine štetu, pa i ministre koji su također odgovorni jer ne reagiraju, novih će Rapića biti i dalje.