Stjepko Goić iz Splita javio se zbog nenamjenskog trošenja novca od ‘prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo’ (naziv Zakona iz NN-a 43/92). Čitatelj piše da je tim zakonom propisano da se 90 posto novca akumuliranoga prodajom stanova mora potrošiti za pribavljanje stanova za preseljenje stanara iz nacionaliziranih stanova radi denacionalizacije.
Čitatelj je od Grada Splita zatražio informaciju o tome koliko je novca prikupljeno u tom gradu na osnovi spomenutog zakona i koliko je kupljeno novih stanova da bi se stanare moglo preseliti te napokon denacionalizirati prije oduzete stanove. Dostavljeno mu je ‘Izvješće o sredstvima otkupa stanova’.
Iznimke Čitatelju su iz Upravnog odjela za financije Grada Splita odgovorili da je od 1992. do 2009. u tom gradu prikupljeno 223,6 milijuna kuna i da su sagrađeni ‘socijalni stanovi’ vrijedni 55,4 milijuna kuna, 24 stana na Žnjanu za 11,3 milijuna kuna te da je čak 156,9 milijuna kuna, navodno, potrošeno za ‘komunalnu gradnju’. Ni riječi o tome koliko je stanara iseljeno u nove stanove radi denacionalizacije. Takvo ‘Izvješće o sredstvima otkupa stanova’ čitatelj je dostavio na obradu Državnom odvjetništvu (predmet broj KR-DO-308/11). I da ne duljimo, Marija Mardešić, zamjenica općinskoga državnog odvjetnika u Splitu, odgovorila je čitatelju kako je ‘očito da nema nezakonitog trošenja novca, nego su sredstva upotrijebljena namjenski u skladu s važećim zakonom’, premda je očito da je umjesto na kupnju zamjenskih stanova novac potrošen na ‘komunalnu gradnju’.
Čitatelj se nakon toga požalio Mladenu Bajiću, glavnom državnom odvjetniku, i medijima, vjerojatno svjestan da je vuk pojeo magare, ali nadajući se da će netko biti pozvan na odgovornost zbog prijevare s denacionalizacijom.Najatraktivniju nacionaliziranu imovinu (koju je trebalo vratiti prijašnjim vlasnicima) razgrabili su povlašteni po načelu ‘tko je jamio, jamio je’, najčešće na temelju raznih upravnih postupaka, a priješnjim vlasnicima odštetu će (eventualno) platiti porezni obveznici. U posljednje vrijeme, doduše, zabilježeno je nekoliko iznimaka izravnog povrata nacionalizirane imovine Židovima. Većina preostale najatraktivnije imovine nastoji se prikazati kao imovina koju su u međuvremenu, tobože u dobroj vjeri, stekli novi privatni vlasnici i koju se zbog toga tobože više ne može vratiti prijašnjim vlasnicima.
‘Dilanje’ Primjer nezakonitih upravnih postupka u denacionalizaciji jest odluka Ministarstva pravosuđa o ništetnosti upravnih rješenja o povratu Crkvi nekretnina župe u Dajli. Najprije se prije 15-ak godina vodio upravni postupak u Uredu državne uprave u Istarskoj županiji radi povrata Crkvi nekretnina u Dajli. Spomenuti ured zapravo je Ured središnje države u Istri, a ne županijski, i neprekidno je izravno u nadležnosti Ministarstva pravosuđa. To znači da je Ministarstvo pravosuđa najrpije provelo upravni postupak povrata nekretnina u Dajli, a 15-ak godina poslije taj ‘svoj’ upravni postupak proglasilo ništetnim. Iz Vlade, Ministarstva pravosuđa i ostalih nadležnih tijela javne uprave, koliko znam, dosad nitko nije snosio odgovornost zbog nezakonitih upravnih postupaka i prijevara u postupcima denacionalizacije. Nitko nije odgovorao ni zbog odluke da se pretvorba provede prije propisane denacionalizacije.
Tri upravne razine za ‘dilanje’ imovinom Nezakonite upravne postupke izigravanja denacionalizacije provodili su županijski uredi državne uprave i Gradski ured za imovinskopravne poslove u Zagrebu. Druga je razina bila Uprava za građansko pravo (Odjel za imovinskopravne poslove) Ministarstva pravosuđa. Treća je razina bio Upravni sud, u kojem bi se posebno važni predmeti (primjerice Sanaderova vila u Kozarčevoj u Zagrebu) rješavali na tajnim sjednicama tročlanih sudačkih vijeća, a suce poslušnike telefonom bi se iz Vlade ili Ministarstva pravosuđa upozoravalo na ‘posebnu pozornost zbog političke važnosti’.