Energetika je vrlo važna i prosperitetna grana gospodarstva. Moguća ulaganja u energetskom sektoru velik su potencijal za gospodarski razvoj, ali i nužna potreba ovog društva radi povećanja sigurnosti opskrbe energijom.
U javnosti se često stvara dojam da se energetski projekti ne realiziraju jer ‘Zeleni to sprečavaju‘. Ovdje prvo treba razlučiti stručne ocjene SUO od aktivističkih aktivnosti. Stručnjaci rijetko kada, kod ocjene studiju utjecaja na okoliš (SUO) projekta, odbacuju mogućnost realizacije projekta. Najčešće ocjenjivači studije negativno ocjenjuju ponuđena rješenja te postavljaju određene zahtjeve koje investitor mora ispoštovati. Investitori se najčešće protive takvim zahtjevima jer im oni poskupljuju investiciju, produžuju vrijeme realizacije, a katkad ovim postupcima žele postići bolje poslovne pozicije ili u takvim postupcima i odnosima traže alibi (da ne ulazimo u špekulativne razloge i opstrukcije drugih interesnih skupina). Gotova svaka od zapreka ima barem dvije strane, a da bi projekti napredovali sve strane u postupku moraju surađivati i biti spremne na kompromise.
Energetske projekte treba razvijati i javno prezentirati u suradnji sa svim subjektima koji sudjeluju u postupku, uključujući i zaštitu prirode i okoliša temeljenu na održivom razvoju. Nikako se ne smije dogoditi da politika – ministri - budu dovedeni u poziciju arbitara, jer to ukazuje da nositelji projekta nisu dobro odradili posao, a rezultat bez obzira kakav bio, takve arbitraže je negativan za sam projekt. Da bismo povećali šanse i uklonili zapreke ponajprije moramo razriješiti zablude, kao primjerice:
1. Ulaganja u energetske projekte sama sebi svrha Ova konstatacija proizlazi iz različite percepcije i značenja riječi ‘projekt‘. Riječ projekt stvarno ima šire značenje i zato je potrebno uvijek uvodno opisati opseg projekta. Danas smo pod opsadom ‘nositelja projekata- trgovačkih putnika‘ koji nude projekte, predstavljaju se kao nositelji, investitori, financijeri i sl. Svi oni pozivaju se ili žele što prije do političkog vrha i misle da su time riješili sve probleme. Treba prestati razmatrati ulaganja u energetske projekte kao da su ona sama sebi svrha i da je njihovim puštanjem u rad projekt završen. U realnome energetskom sektoru, tek tad počinje energetski posao, koji mora biti tražen na tržištu, konkurentan, solventan i, naposljetku, mora vratiti uložena sredstva i ostvariti zaradu vlasniku. U mojoj poslovnoj praksi vidio sam stotine energetskih projekata, predivnih inženjerskih rješenja i novih tehnoloških dostignuća, ali ono što nisam dovoljno vidio jest realan, prihvatljiv i provediv poslovni model i realan poslovni plan.
2. Nerazumijevanje odgovornosti i nadležnosti Prema Zakonu o energiji Vlada je odgovorna za provedbu energetske politike, Ministarstvo donosi Program provedbe strategije i prati realizaciju programa. Energetski subjekti, odnosno uprave trgovačkih društava odgovorne su za poslovanje Društva. Tu dolazimo do ‘kvake -22‘: kako natjerati, nagovoriti, odgovoriti ili nešto slično nekoga na nešto ako on to ne želi jer nije u njegovu poslovnom interesu i/ili nema motiva. Država u pravilu nije investitor, a tvrtke u njezinu vlasništvu trgovačka su društva koja, kao i privatna, moraju poslovati u skladu sa zakonom o trgovačkim društvima i donositi odluke u interesu društva!Potrebno je što prije završiti tranziciju političkog upravljanja državnim poduzećima i u praksi primijeniti korporativno upravljanje te prihvatiti tržišne zakonitosti budući da se Hrvatska opredijelila za liberalizirano tržište energije. Kada sam rekao ‘u pravilu‘ tada sam na umu imao strateška i sigurnosna, za koja je odgovorna država, ali ona u tom slučaju mora postaviti jasan model takvog ulaganja.
3. Rješavanje socijalne politike kroz energetsku Često se u javnosti spominje termin socijalne politike kada je riječ o utvrđivanju cijene energije na nerazvijenim tržištima i u zemljama u tranziciji. U osnovi time se podrazumijeva briga o najsiromašnijima i nezaštićenima koji ne mogu prihvatiti tržišna i kapitalistička pravila pa je Ustavom RH, kao socijalne i pravedno uređene države, zajamčen egzistencijalni minimum svakom čovjeku, a što nedvosmisleno znači i nužno potrebna energija. No, često se iza tog termina krije demagoška farsa koja izaziva nesagledive posljedice. Cijena se energija međunarodno tržišno verificira kroz cijenu primarnih oblika energije, cijenu energetskih postrojenja i opreme te cijenu rada i poreza. Nepriznavanjem realne cijene energije potiče se energetska neučinkovitost i neracionalno investiranje, ugrožava se sigurnost i kvaliteta opskrbe energijom, poslovanje energetskih tvrtki i njihova sposobnost razvoja te se dramatično smanjuju prihodi od privatizacije. Najčešće je to slučaj u postupcima privatizacije kada se kroz nisku cijenu energije (tj. proizvoda energetskih tvrtki) umanjuje njihov prihod, a time i njihova tržišna vrijednost. Energetika je dohodovna grana privrede i u razvijenim zemljama ostvaruje velike dobiti energetskih subjekata koji te dobiti ulažu u nove vrijednosti i nove investicije, čime se pridonosi razvoju gospodarstva, zapošljavanju i prosperitetu cijeloga društva. U pravilu, cijene bi trebale usklađivati ponudu i potražnju, definirati smjernice razvitka energetskog sektora, utjecati na ulaganja i naposljetku, na uspostavu konkurentnog energetskog tržišta.
4. Konzistentnost energetske politike Horizonti na kojima se planira i provodi energetska politika relativno i apsolutno su dugoročnog karaktera tako da odluke koje donosimo danas svoj odziv imaju kroz duži period, katkad i duži od 100 godina.Ulaganja u energetske projekte su velika i, s gledišta modernog shvaćanja isplativosti ulaganja dugoročna, posebice s obzirom na rok povrata ulaganja od 10, pa i više godina. Objektivno je očekivati da će investitori željeti minimizirati rizike i ulagati ondje gdje se regulativa i pravila poslovanja ne mijenjaju često. Mišljenja sam da oko energetske politike treba zauzeti politički konsenzus kako bi se osigurala dugoročna stabilnost i stvorili uvjeti za ulaganja.
5. Tendenciozno i jednostrano tumačenje i nametanje Direktiva EU-aPristupanje Hrvatske EU uvjetovano je prihvaćanjem Direktiva EU-a i usklađenjem regulative s regulativom EU-a. U silnoj želji da u EU uđemo što prije često prihvaćamo uvjete koji nisu prihvatljivi za naš stupanj razvoja, ekonomsku snagu i veličinu tržišta, a isto tako, u želji da pokažemo svoju podatnost, sami sebi postavljamo uvjete koje još nisu postavile ni ispunile druge članice EU-a.
Naravno da postoje i šanse, samo ih treba prepoznati i iskoristiti. Hrvatska posjeduje primarne energije dostatno za zadovoljavanje svojih potreba, što je gotovo presedan u Europi. Raspoložive rezerve primarne energije RH koriste se sa svega 52 posto. Relativno mala potrošnja energije rezultat je razvijenosti gospodarstva, slabe gospodarske aktivnosti, time niskog BDP-a i standarda življenja. Razvoj gospodarstva i razvoj energetskog sektora zato treba razmatrati kao šansu. Na temeljima raspoloživosti vlastitih energetskih resursa nastale su domaće energetske kompanije, koje su bile vodeće u regiji, a što znači da Hrvatska raspolaže ljudskim resursima, tehnologijom, tehnikom i svime ostalim što je potrebno za daljnji razvoj. Druga velika komparativna prednost iz koje proizlazi šansa jest naš geografski položaj i geopolitička pozicija.