‘Dat ćemo rodiljama tisuću eura‘, ‘povisit ćemo penzije‘, ‘smanjit ćemo PDV‘... ovo su poruke stranaka biračima za predstojeće izbore. Kao da će tisuću eura biti motiv nekome da pravi djecu; kao da imamo viška novca koji ćemo usmjeriti u mirovine (koje svakako trebaju biti veće, ali je pitanje odakle), kao da je smanjenje PDV-a ključno za gospodarski oporavak zemlje (iako jeste važno jer bi se, između ostalog, povećala potrošnja)... Sve su to priče za malu djecu. Vratimo se mi u stvarnost.
U jednom mjestašcu pokraj Makarske sam. Počeo je moj godišnji, sjedim na terasi kuće meni dragih ljudi, preko puta (tj. preko mora) je Hvar, pogled prelijep. Živo je u priobalju, turista ima, uvijek se nešto događa. A da čovjek dođe do mora, mora prijeći put kroz razna mjesta, kako to kažu, kontinenta. U njima je sušta suprotnost od priobalja, pusti su, tu i tamo netko je vani.
Svake godine dio odmora provedem na Makarskoj rivijeri i svake godine vozim se starom cestom preko Slunja, Plitvica, Korenice, Udbine, Gračaca, Knina, Kijeva, Vrlike, Sinja, pa tunelom Sv. Ilija kroz Biokovo. Predjeli su prelijepi, pa iako se put oduži, rijetko kad mi dosadi voziti. No od ljepote se ne živi, i letimični pogledi na zgrade, kuće, ljude koji, imam osjećaj, besciljno tumaraju, na upropaštene tvrtke, daju do znanja kako ovaj dio Hrvatske polako umire. Knin i Sinj živnu početkom kolovoza i opet se umrtve, a Udbina u koju sam svratio kao da je grad duhova. U Kijevu nisam vidio nikoga vani... Prolazeći kroz Dalmatinsku zagoru uvijek se sjetim meni omiljenih Prosjaka i sinova, ali i shvatim, koliko god se mi smijali navikama i načinu života tamošnjih ljudi – Vlajima, kako vele priobalni Dalmatinci - ti ljudi i nisu imali drugih uvjeta za neki osobni razvoj u ovako surovom području.
Činjenica je da niti jedna vlada u poslijeratnoj Hrvatskoj nije učinila mnogo niti za Liku, niti za Dalmatinsku zagoru. Posljedice su da se i danas iz tih dijelova zemlje ljudi iseljavaju. Stvarno je tužno vidjeti kako ti prelijepi krajevi polako izumiru i stvarno bi bio red da se politički akteri konačno već jednom uhvate u koštac s tim problemom.
Zašto se ne bi poreznom politikom potaknuo razvoj. Znam, političari će reći kako postoje porezne olakšice, ali porezna politika mora napraviti radikalniji zaokret. Zašto prve tri godine novoosnovana tvrtka u Lici (ili u Vukovaru, da ne ispadne kako mislimo da su samo Lika i Dalmatinska zagora ugroženi), ne bi bila oslobođena ama baš svih davanja državi. Računica je jednostavna, država ionako ne dobija ništa iz tih krajeva, tako da ništa neće ni izgubiti. A vremenom može puno dobiti. Eh, znam, razumijem političare, tko će misliti toliko godina unaprijed... A da ne govorim o postojećim tvrtkama koje nekako preživljavaju; ako ne osloboditi ih, a ono barem im znatno smanjiti davanja na određeni rok.
Što želim reći. Na primjeru Like i Dalmatinske zagore može se pokazati kako su neophodne reforme u cijeloj zemlji jer ta područja neće oživjeti nagradom za pravljenje djece, niti povećanjem mirovina, niti smanjenjem PDV-a. Niti za jedan dio Hrvatske ne postoji politički program i predviđene reforme koje će poboljšati stanje u tom dijelu zemlje. Jer čast stimuliranju rađanja i ostalim stimulacijama, prosječnom čovjeku ne treba stimulacija ni u kom smislu da bi napravio dijete. Njemu treba stimulacija da mu to dijete ima sigurnost života. A najbolja stimulacija je dobar gospodarski program. Porezna politika koju sam naveo tek je samo manji dio ukupnih reformi koje moraju biti podijeljene na dva dijela – jedan za razvoj gospodarstva na nacionalnoj razini, a drugi za regije. Sve je drugo mlaćenje prazne slame. I dok god politički akteri budu mlatili praznu slamu, dotle ćemo uživati u predjelima Like i Dalmatinske zagore, tužni što ljudi u ovom dijelu Hrvatske umiru u ljepoti.