Jedan od dvojice najvećih analitičarskih pesimista u Hrvata, Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, ne krije da podržava malo toga što pristiže iz Banskih dvora. Cijeli je koncept oporavka, s investicijskim središtem u nereformiranim javnim poduzećima, tvrdi - pogrešan.
Dok se urušava proizvodnja i raste porezna presija, Vlada je orijentirana isključivo na naplatu proračunskih prihoda, ali čak ni kratkoročno takav pritisak ne može riješiti temeljni problem - bez rasta nećemo moći servisirati ni kamate na vanjski dug. Takav pesimizam potvrđuju svi statistički podaci, pa Lovrinčević poručuje da bez sustavne pomoći EU cijeloj regiji nitko, pa ni Hrvatska, nema razvojne šanse!
• Prije točno godinu dana ustvrdili ste da Hrvatska nije u recesiji nego na pragu depresije, pa i socijalne krize. Gdje smo danas?
- Cijela Jugoistočna Europa u dubokoj je krizi, zbog čega će se događati novi val velikih privatizacija. Hrvatska ima sreću što ima natprosječno veliku imovinu i rentu. Nijedna zemlja sama ne može napraviti mnogo u smislu rasta jer padaju i BDP i konkurentnost. Usto, cijeli prostor pogađa proces razduživanja kućanstava i poduzeća, ali i banaka, koje ovaj prostor smatraju slabo perspektivnim. Rješenje je isključivo u zajedničkoj inicijativi za jugoistok Europe, koja mora doći iz Bruxellesa, da se pokušaju očistiti bilance banaka kako bi nam olakšali da brže i manje bolno riješimo gubitke. Bude li to radila svaka zemlja zasebno, to će biti dugoročna recesija s elementima dugoročne društvene krize. Alternativa je privatizacija, pokušaj saniranja deficita rasprodajom preostale imovine, ali regionalno gledano to je mnogo lošije rješenje jer ostaju kontaminirane bilance banaka, koje su prepune nenaplativih potraživanja.
• Hrvatska se odlučila za privatizaciju. Može li prodaja Croatia osiguranja, HPB-a i autocesta spasiti proračun?
- Dobro je da se događa privatizacija dijela državne imovine ondje gdje država nije ni imala što tražiti. Hrvatska ima priličan fond imovine bilo za privatizaciju bilo za koncesije, riječ je znatnoj renti koja nam je na raspolaganju. Taj dio ekonomije koji ovisi o renti, a ne o radu državnih struktura, zapravo jedini funkcionira, dakle turizam, dio transporta, ostatak ekonomije urušava se, industrija nestaje, rapidno gubimo konkurentnost. Pokušali smo povećati konkurentnost konceptom interne devalvacije, ali proces je propao jer troškovi poduzeća rastu brže nego konkurentnost, što se vidi u indeksu proizvođačkih cijena. Uspjeli smo samo dijelom smanjiti trošak rada, no porasle su sve druge cijene inputa javnih poduzeća, i to onih koje je država odabrala kao poluge rasta. Jedina se prilagodba događa, i to brutalno, na tržištu rada i porastu poreznog opterećenja kućanstva.
• Šanse su da obnovimo industrijsku proizvodnju male, dakle ostajemo rentijerska ekonomija?
- Monetarna se politika i dalje drži čvrstog tečaja čekajući ulazak u monetarnu uniju. Do toga je još barem sedam-osam godina i pitanje je s kakvim modelom možemo izdržati. Možemo trošiti rentu, ali i tada ostaje pitanje konkurentnosti. Mehanizmi koji su na raspolaganju vrlo su nefleksibilni, a reforma javnog sektora još je na čekanju. Politika u tom procesu želi ići polako i žrtvovati više rente, a manje prilagodbe jer misle da rente ima dovoljno. Zato očekujem promjenu normativnog okvira za ulaganja mirovinskih fondova. Mislim da nakon privatizacije CO-a i HPB-a slijedi angažiranje mirovinskih fondova u privatizaciji ili koncesioniranje energetskog sektora.
>>> Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Lidera koje na kioske ovog tjedna zbog praznika stiže već u srijedu.