Mira Barić i Mario Krstanović urednici su nekoliko emisija na Hrvatskom radiju, između ostalog i one uz koju dan započinje čak 35 % slušatelja u Hrvatskoj.
Riječ je Jutarnjoj kronici, već desetljećima najslušanijoj informativnoj emisiji Hrvatskoga radija koja u 20 minuta donosi najave najvažnijih dnevnih zbivanja te analitički pregled najvažnijih događaja protekloga dana, a istaknuto mjesto zauzimaju vijesti iz kulture i sporta te informacije o vremenu i prometu. Ono što slušatelje već godinama veže uz Jutarnju kroniku su urednička imena - Mario Krstanović, Mira Barić, Milena Jukić Ugrin, Mislav Togonal i drugi, te stalnost termina, aktualnost i radiofoničnost.
Jutarnja kronika Hrvatskoga radija već je desetljećima najslušanija emisija. Cijela zemlja dan počinje slušanjem pregleda najvažnijih događaja protekloga dana i najavom nadolazećih. Je li teško raditi tako važnu informativnu emisiju?
Mario Krstanović: Jutarnja kronika svoju popularnost može zahvaliti terminu u kojemu se emitira, a to je 7 sati ujutro. Radio se sluša u automobilima, a ljudi baš u to vrijeme putuju na posao. Tako im je naša emisija prozor u svijet, prva kava uz koju se razbuđuju. Važan je i format. Jutarnja kronika je brza, u samo 15 minuta moraju se najaviti najvažniji događaji toga dana, slušatelji podsjetiti na ono o čemu se najviše govorilo protekloga dana, ali i doznati što se događalo tijekom noći, dok je većina spavala. Ponajprije mislim na požare u ljetnim mjesecima, poplave, snježne mećave... Prvi smo javili i kad su u Hrvatsku ušli prvi migranti i izbjeglice. Uvijek je prisutan nekakav adrenalin koji te pokreće. Ne možete vjerovati koliko toga može stati u 15 minuta – od uvijek zanimljive domaće politike, događaja u svijetu, gospodarskih priča, pa sve do najava kulturnih događaja, jer ne zaboravljajmo kulturu. Sport i vremenska prognoza idu u dodatku. Dakle, za svakog ranoranioca ponešto. I ja sam ranojutarnji tip, pa mi buđenje u 3 i 15 ne pada teško. Čim otvorim oči, točno znam gdje sam, koji je dan i što me čeka u emisiji.
Mira Barić: Ono što Jutarnju kroniku čini drukčijom jest to da ustajete u četiri ujutro. Postoje jutra kad je odradite rutinski: nema izvanrednoga događaja, nađete unaprijed dogovoren prilog ili više njih i – nema iznenađenja. Ono zbog čega je Jutarnja kronika zahtjevnija i stresnija jest vrlo ograničen broj ljudi koje ujutro imate u smjeni – taj se broj, nažalost, u posljednje vrijeme dodatno smanjio. Imam i dodatni problem kad poslije emisije mislim da sam neke stvari mogla bolje učiniti, u ovome poslu uvijek je problem borba s vremenom.
Koje su Vam prve asocijacije kad se spomene Jutarnja kronika?
Mira Barić: Neizbježna asocijacija na Jutarnju kroniku jest, naravno, ustajanje u četiri ujutro. Ostale ovise o događajima, godišnjemu dobu, vremenu. Katkad mi je, kad ujutro oko pet ulazim u zgradu Hrvatske radiotelevizije, prva slika pusta zgrada i portir koji spava sjedeći. Katkad su to slike potpuno praznoga hladnoga Zagreba s tek pokojim čovjekom na tramvajskoj stanici, ali ta je slika potpuno drukčija subotama i nedjeljom ujutro kad se mnogo mladih ljudi ljudi vraća svojim kućama dok ja idem na posao. Jedne subote prošloga mjeseca padala je kiša je i bilo je poprilično hladno, što bi rekli u Dalmaciji – pasa nije bilo na cesti, ušla sam u Desk radija i rekla kolegicama koje su već bile na svojemu radnom mjestu da ćemo mi, s ovim poslom, svu pokoru odraditi na ovom svijetu te da možemo biti mirne kada odemo. Naravno da znamo da ima mnogo težih poslova, ali katkad su rane smjene jako teške. U svakome slučaju, imate dva sata da napravite Jutarnju kroniku i da oni koji u 7.00 slušaju vijesti ne osjete ni kad ste ustali ni kako se osjećate. Činjenica da morate funkcionirati u eteru podiže vam adrenalin i drži vas potpuno budnim – govorim, naravno, o sebi. Katkad se dogodi da vas i vijest koja vas je dočekala potpuno razbudi. Jedan od primjera jest 31. kolovoza 1997. godine Bila je nedjelja, dočekala me je vijest da je u Parizu u prometnoj nesreći teško ozlijeđena Lady Diana, a da je Dody Al Fayed poginuo. Pola sata poslije Hina je prenijela da je i Lady Di u bolnici umrla od zadobivenih ozljeda. Možete si misliti kojom brzinom se razbudite: trebate naći nekoga u Parizu koga možete uključiti izravno u Jutarnju kroniku, dobiti reakcije na događaj, ako ih ima tako rano, u svakome slučaju budni ste da budniji ne možete biti.Mario Krstanović je karijeru započeo još kao student 1993. godine. Jeste li ikada razmišljali o prelasku na televiziju?
Još na drugoj godini studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu imao sam sreću jer sam došao u dodir s medijem, a to je bio baš radio. I napravio prve korake na Drugome programu Hrvatskoga radija, još dok je radio bio podstanar u Šubićevoj. I danas mi je drago da sam prošao sve što početnik mora proći – teška Nagra na ramenu, snimanje anketa, montaže, prve reportaže, uređivanje Novosti.... ma nosio sam i kave, da ne bi bilo zabune! Zaljubio sam se u radio i tako ljubujemo već 23 godine. A što se televizije tiče, imao sam nekih ponuda, ali priznajem, težak sam i nerado pristajem na promjene.
Što Vas je privuklo radiju? Koje su njegove prednosti naspram drugih medija?
Mario Krstanović: Radio ima neku posebnu moć, neku tajnovitost... čuješ glas, ali ne vidiš lice, a opet, vidiš i osjetiš svaki treptaj, svaki strah, nesigurnost, uvjerljivost, uzbuđenje... Slušatelja ne možeš prevariti. Zanimljivo je kako te ljudi doživljavaju preko tvojega glasa i zamišljaju kako izgledaš, ali njihova maštanja najčešće nemaju veze sa stvarnošću... No razvojem medija i tehnologija i mi, čovječuljci iz kutije, možemo se vidjeti na ekranu, pa nas sada slušatelji i gledatelji HRT-a mogu i slušati i gledati. Radio je postao vizualno dostupniji, skrenuo je pozornost na sebe i mislim da je to velik iskorak.
Mira Barić: Možda nisam prava osoba da govorim o prednostima jer sam ja pravi radijski čovjek. Radio nije agresivan, uvijek vam može biti negdje uključen, možete osim vijesti, naravno, slušati nešto drugo što vas zanima, okrenuti na glazbu. O tome kad sam u automobilu da ne govorim, nisam od onih koji imaju mnogo CD-ova sa snimljenom glazbom pa ih mijenjaju, draže mi je u vožnji mijenjati radijske stanice. Katkad i zato da čujem što radi konkurencija, no uvijek se vratim na vijesti Hrvatskoga radija. Bilo mi je iznimno drago kad sam jednom u novinama pročitala da mnogi poznati ljudi u Hravatskoj najviše povjerenja imaju u naše vijesti.
Mislite li da je opstanak toga medija upitan, s obzirom na sve veći prostor koji zauzima internet?
Mario Krstanović: Ma ne bojim se za budućnost radija. Nekad najbrži medij danas je samo malo usporio, no još je dovoljno brz da na utrku izazove internetske portale koji objavljuju sve i svašta. Žutilo nas zasljepljuje sa svih strana, ali dobar si onoliko koliko se iznad tog žutila uspiješ izdignuti. Važno je ne iskočiti iz dobro zacrtane staze u kojoj trčiš... i to na duge pruge. Jer ovi eksplozivni na 100 metara nemaju izdržljivost i brzo se ispušu.
Mira Barić: Ne vjerujem da će se radio ikada potpuno prestati slušati iako znam da dolaze nove generacije za koje taj medij gotovo da ne postoji. No svjedoci smo teških vremena, od migrantske krize do rata na Bliskome istoku, a svi znamo da je radio u kriznim situacijama nezamjenjiv. Da ne spominjem slavni BBC, koji i danas ima zavidan status.
Povodom 250. obljetnice Mozartovog rođenja umjesto da pročitate tekst pustili ste Malu noćnu muziku. Je li se nešto slično ponovilo ili je to bio jedini put kad ste odstupili od uobičajenog pristupa?
Mira Barić: Naravno da puštanje Mozartove Male noćne muzike nije bilo jedino odstupanje od uobičajenoga pristupa vijestima. Trudim se, kad god to mogu, napraviti barem mali odmak. Mozata i Malu noćnu muziku pamtit ću zbog slušateljeve e-poruke jer je pohvala bila posebna. Pustila sam ja i glazbu slavnoga profesora Baltazara, ne sjećam se više koji je povod bio. Ta me glazba uvijek pomakne, a koliko sam poslije čula – i druge, bio je to vrlo efektan završetak Jutarnje kronike. Kad je umro Dino Dvornik, uz izravno javljanje naše novinarke Miahele Potz s komoracije u podlozi sam pustila njegovu glazbu i rekla da se na taj način mi opraštamo od njega. Osim glazbe može poslužiti i isječak iz nekoga filma, ovisi o vijesti, događaju, oni nam uglavnom diktiraju. Katkad imam ideju što napraviti, ali ne stignem jer se nemam vremena s time baviti.To su prema uobičajenim kriterijama uvijek manje važne vijesti.
Pamtite li neke posebne gafove, ako ih je bilo?
Mario Krstanović: Zanimljivo je da ljudi prvo zamijete ako što pogriješimo jer nemamo sliku iza koje se možemo sakriti. Važna je koncentracija kad ulaziš u eter i sve uzde moraš imati u svojim rukama. Perfekcionist sam, pa me i najmanja pogreška zna gristi. Što se gafova tiče, nisam previše zanimljiv, dapače, dosadan sam. No, tko radi, taj i griješi. Sjećam se kad smo zabunom objavili da će na pogreb Slobodana Miloševića od predsjednika doći jedino ukrajinski predsjednik Lukašenko, a on je bjeloruski predsjednik. Zvali su čak iz ukrajinskoga veleposlanstva i tražili javnu ispriku. Zna se dogoditi i da te zbog pogrešno izgovorene ili napisane riječi uhvati smijeh ili da spikeru ispadne staklo iz naočala, a moraš ostati ozbiljan. Uh, tada se moraš dobro uštipnuti.
Mira Barić: Neke posebne gafove ne pamtim, možda zato što smo u Jutarnjoj kronici najmanje opušteni, ne znam. Dogodilo se jednom, ako je to gaf, da je spikere i mene uhvatio smijeh, ali to je bilo u Kronici dana, morala sam pisati izvješće glavnomu uredniku. Bilo mi je lakše kad sam poslije čula vijest da je spikerica na BBC-ju čitajući neku vijest puknula od smijeha, da bude gore, bila je to vijest o nečijoj smrti. Ona se poslije ispričala obitelji i slušateljima, nije na poslu pisala nikakvo izvješće.