Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka glupost pokaže svoj trag. Još se dobro sjećamo prošlotjedne frke, posebno u brdskim područjima.
Ličani i Gorani navikli su na oštre zime, ali mjesta i ceste bili su zameteni rekordnim visinama snijega i živjelo se u izvanrednom stanju. Nije ni čudo što su u pomoć priskakali i civilna zaštita i policija i vojska. I uglavnom su u prvom navratu pospašavali sve što se spasiti da. Ali iznenadilo me ‘planinarenje’ po krovovima Gorskoga kotara, s kojih je civilna i vojna pješadija danonoćno lopatala viškove snijega, kako bi se spriječilo urušavanje objekta pod velikom težinom.
>>>Izgubljeno desetljeće: Zdravstvo i biznis još su bolesniji nego prije recesije
Najprije sam se malo zabrinuo za goranske lopatare, da se ne poskliznu sa strmih krovova, ali laknulo mi je kad sam vidio da su kritični objekti sagrađeni s vrlo blagim kosinama. I odmah sam se zapitao: Pa tko je to u Gorskom kotaru svih ovih godina izdavao građevinske i uporabne dozvole za trgovačke centre, škole i domove zdravlja s gotovo ravnim krovovima? Jesu li u županijskom uredu državne uprave zaposleni inženjeri iz Dalmacije koji snijega nisu vidjeli?
Zanimljivo, mještani takvih problema sa svojim kućama nisu imali – s njihovih strmih krovova višak snijega sam sklizne na tlo. Tako su naučili od pamtivijeka – živjeti sa snijegom i graditi kuće prilagođene oštrim zimama. Samo javni sektor u stanju je bezobrazno prkositi prirodi projektiranjem i gradnjom krovišta koja ne mogu izdržati jači snijeg.
>>>Investicijski optimizam: Hrvatska nije preko noći postala ulagački eldorado
Tako se opet potvrđuje da početna ušteda od koje kune na kraju može izazvati višestruko veću štetu. Iz istog razloga diljem hrvatske svake godine lete u zrak limeni krovovi sa škola i domova zdravlja, koji su sagrađeni po logici ‘najniže cijene’, uz to i bez adekvatnog nadzora.
Od snijega i od vjetra stradaju uglavnom javni objekti, koje plaćamo iz proračuna triput: najprije lošu gradnju, pa hitne intervencije i na kraju sanaciju.