Istraživanje HNB-a o načinima na koja poduzeća u Hrvatskoj određuju i mijenjaju cijene svojih proizvoda pokazala je da modeli nesavršene, odnosno monopolističke konukrencije bolje opisuju situaciju na domaćem tržištu od modela savršene konkurencije.
Veći dio poduzeća u Hrvatskoj, naime, ima autonomiju vezanu uz određivanje cijena svojih proizvoda. Kako stoji u istraživanju HNB-a koje potpisuju Andreja Kufnik i Davor Kunovac, većina poduzeća cijenu određuje tako da na troškove doda određenu varijabilnu profitnu maržu.Osim toga, rezultati ankete su pokazali da u praksi prevladava cjenovna diskriminacija, pri čemu se cijene za pojedine kupce najčešće razlikuju ovisno o prodanoj količini, a tek manje od trećine poduzeća zaračunava istu cijenu svim kupcima.
U normalnim uvjetima oko 50 posto poduzeća primjenjuje pristup preispitivanju cijena u određenim vremenskim razmacima (engl. time-dependent pricing rules). Međutim, u slučaju nastanka određenih većih šokova u gospodarstvu samo će 11 posto poduzeća nastaviti primjenjivati spomenutu strategiju, dok će 84 posto primjenjivati pristup koji ovisi o situaciji na tržištu (engl. state-dependent pricing rules). U Hrvatskoj je veći udio poduzeća koja u slučaju nastanka značajnih šokova na tržištu primjenjuju pristup preispitivanju cijena koji ovisi o situaciji na tržištu od onog u eurozoni gdje se kreće oko dvije trećine, tako da se na temelju tog indikatora može zaključiti da je nefleksibilnost cijena u Hrvatskoj manje izražena u usporedbi s eurozonom, odnosno da je u Hrvatskoj fleksibilnost cijena veća u slučaju nastanka šokova.
Promatra li se ukupno, rezultati ankete u Hrvatskoj idu u prilog modeliranju dinamike inflacije na temelju hibridne nove kejnezijanske Phillipsove krivulje jer se pokazalo da pretežni dio poduzeća u Hrvatskoj (56 posto) preispituje cijene uzimajući u obzir informacije koje se tiču sadašnjeg i budućeg kretanja brojnih ekonomskih pokazatelja, a značajan dio poduzeća (28 posto) odlučuje o cijenama na temelju sadašnjeg i prošlog kretanja brojnih pokazatelja, a da ne uzme u obzir ekonomske projekcije.
Medijalno poduzeće u Hrvatskoj mijenja cijenu svoga glavnog proizvoda rjeđe od jednom godišnje. Spomenuti rezultat razlikuje se od onoga dobivenog za eurozonu, gdje medijalno poduzeće mijenja cijenu jednom godišnje. Relativno rijetke promjene cijena glavnog proizvoda na koje upućuju rezultati ankete u Hrvatskoj u skladu su s rezultatima empirijske analize domaće stope inflacije temeljene na hibridnoj NKPK (Krznar, 2011.), koji pokazuju da je parametar učestalosti promjene cijene relativno nizak, odnosno da poduzeća u prosjeku mijenjaju cijene svakih osam tromjesečja.
Rijetke promjene cijena mogu biti posljedica toga što rijetko dolazi do značajnih šokova promjene troškova proizvodnje odnosno šokova promjene potražnje. Stoga je poduzećima postavljeno pitanje koliko vremena prođe između značajnog šoka potražnje ili značajnoga troškovnog šoka i odgovarajuće promjene cijena te se pokazalo da medijalno poduzeće mijenja cijenu svoga glavnog proizvoda od tri do šest mjeseci nakon značajnog šoka potražnje odnosno troškova, s iznimkom znatnog smanjenja potražnje na koje medijalno poduzeće reagira brže, tj. nakon jednog do tri mjeseca. Spomenuta analiza provedena je u pet zemalja eurozone te se utvrdilo da poduzeća u tim zemljama većinom reagiraju brže na šokove od poduzeća u Hrvatskoj: tako medijalno poduzeće u Austriji, Francuskoj, Luksemburgu i Portugalu mijenja svoju cijenu od jednog do tri mjeseca nakon šoka (neovisno o izvoru i smjeru šoka).
Promatraju li se slučajevi značajnih šokova potražnje, vidljivo je da veći udio poduzeća u Hrvatskoj prilagođava svoje cijene do tri mjeseca nakon šoka smanjenja potražnje (51,5 posto), nego u slučaju povećanja potražnje (44,7 posto). Iz toga se može zaključiti da su cijene fleksibilnije naniže nego naviše u slučaju značajnih šokova potražnje. Obrnuto vrijedi u slučajevima značajnih šokova promjene troškova.
Iz rezultata na temelju postignute prosječne ocjene vidljivo je da su teorija implicitnih ugovora i teorija određivanja cijena na temelju troškova najvažnije za objašnjenje nefleksibilnosti cijena u Hrvatskoj. Pokazalo se da je inertnost cijena znatno povezana s nastojanjem da se s kupcima izgradi dugoročni poslovni odnos, odnosno s preferencijama kupaca za stabilnim nominalnim cijenama. Spomenuti rezultat u skladu je s onim koji upućuje na to da udio u prihodima od prodaje glavnog proizvoda koji otpada na stalne kupce, tj. one s kojima poduzeće posluje duže od jedne godine, iznosi u prosjeku 76 posto. Za objašnjavanje inertnosti cijena također je važna teorija eksplicitnih ugovora, nedostatka koordinacije, teorija prolaznih šokova te teorija prema kojoj potrošači sniženje cijene shvaćaju kao smanjenje kvalitete.
Povećanje potražnje te porast troškova (posebno sirovina i plaća) glavni su činitelji koji utječu na donošenje odluke o porastu cijena. Spomenuti rezultati donekle odstupaju od rezultata dobivenih u eurozoni, gdje se pokazalo da su troškovi sirovina i troškovi rada najvažniji činitelji koji utječu na porast cijena, dok je potražnja za glavnim proizvodom nižerangirana. Šokovi koji utječu na promjenu tržišnih uvjeta (promjena potražnje i cijene konkurentskog proizvoda) najvažniji su činitelji koji utječu na sniženje cijene.
Procijenjeni regresijski modeli sugeriraju da veličina poduzeća značajno utječe na nefleksibilnost cijena, u prosjeku tako mala poduzeća rjeđe mijenjaju cijenu. Statistički značajan i ekonomski bitan rezultat ove analize jest da poduzeća koja djeluju u uvjetima relativno slabe konkurencije rjeđe mijenjaju cijene od poduzeća koja posluju u uvjetima gdje je konkurencija relativno izraženija. Način na koji poduzeća formiraju cijene i njihov odnos s klijentima također imaju važan utjecaj na učestalost promjene cijena. Tako poduzeća kojima se cijena glavnog proizvoda administrativno regulira te poduzeća koja većinu prihoda ostvaruju prodajom na osnovi formalnih ugovora rjeđe mijenjaju cijene.