Danima će se vjerojatno secirati sadržaj i forma središnje zagrebačke EU svečanosti, značenje ili praznina izgovorenih riječi, servilnost, suzdržanost, komornost, izostanak delirija.
Nema sumnje da je ponegdje i u gdjekog bilo euforije, no cjelokupna priredba nije uspjela izmamiti niti jedan, jedini treptaj.
Onakav kakav se dogodi u trbuhu svega par puta u životu, recimo kada se zaljubimo. Kao da se još jedan u nizu povijesnih datuma dogodio nekome drugome. Više sa statusom promatrača nego sudionika. Ni premijer ni predsjednik, kao uostalom ni EU uzvanici, nisu u svoje govore uspjeli unijeti snagu, punoću, uvjerljivost, radost.
‘Razlomljenost‘ cijelog prostora Trga (dvije pozornice, dio namijenjen simfonijskom orkestru, dio državnicima i uzvanicima) kao da je i simbolički uništila osjećaj jedinstvenosti. Osjećaj novog početka. Valove novih ideja. Riznicu lucidnosti, onakvu na kakvu je podsjetio i sam Milanović dokazujući zašto Hrvati zaslužuju biti dio EU obitelji – zato što smo imali Teslu, Penkalu, Vrančića, Preloga…
U povijesnoj noći Hrvati su nažalost pokazali zašto dan poslije ništa neće drukčije. U vrevi novinara i stranaca koji su nas pohodili odasvud stršalo je jedno pitanje: zašto takvu jedinstvenu noć nismo iskoristili kao poslovnu priliku? Zašto se, primjerice, nitko nije sjetio ponuditi nešto iz naše povijesne riznice lucidnosti i genijalnosti? Sigurno bi mnogi rado kupili Penkalinu penkalu, Teslin generator, Vrančićev padobran. Suvenire, razumije se. Bilo je, doduše, domaćih proizvoda, onih koji se nude na svakome sajmu. No od originalnih ideja, bilo čega što je povezano s EU folklorom što bi se dalo utržiti – ni traga. Upravo je nedostatak svježe poduzetničke krvi ono što prekomjerno birokratiziranu Europu drži podalje od oporavka. Znali smo da ni novi, 28. kotačić neće popraviti stvari. Možda je cijelu stvar simbolički dodatno ogolio izostanak vatrometa. Onog vidljivog. Zvukovi s Bundeka, gdje se održavala završna vatrometna večer, potpuno su obuzeli svečani prostor. Štoviše, na platnu se u tim trenucima vrtjela slika vatrometa, pa su se ljudi (navodno nas desetak tisuća, iako je subjektivni dojam da nas je bilo manje) zbunjeno okretali u čudu pitajući se gdje je fantomski vatromet?
Dojam opsjena bio je potpun. Dobro je što je ipak mnogo onih koji misle i osjećaju drukčije.