Iako se čini da kapitalizam kakvog smo živjeli prije krize – sumanuta, ovisnička, nepromišljena kupnja nekvalitetne, jeftine, potrošne robe (proizvedene negdje tamo ‘baš nas briga daleko‘, u boli) – ne popušta, čini se da ipak više ništa neće biti kao prije. Da, još uvijek ovisnički mjerimo BDP, a on će kao mjera ‘uspjeha‘ neke zemlje postojati sve dok globalno ne odlučimo prestati biti potrošačkim društvom. No, neke smo kupovne postavke osvijestili, a jednom probuđeni čovjek ne želi ponovno biti ‘sediran‘
Kriza (recesija, depresija, kako gdje), pad kupovne moći, osvještavanje načina proizvodnje bezvrijedne robe, natjerali su nas da se vratimo vlastitom umijeću i vlastitim rukama. Da se vratimo kvaliteti. U tome je trenutku DIY (do it yourself) kultura otpočela svoj put istinskoga trenda. Svi danas nešto popravljamo i proizvodimo sami, odjeću, kozmetiku, namještaj, nakit, suvenire....a oni koji za to nemaju vremena itekako žele znati kako je točno i od čega proizvedeno ono što kupuju. Tako je među nuspojavama DIY kulture, u kojoj svatko želi upotrebljavati proizvode koje je sam proizveo ili barem do kraja razjasnio podrijetlo svih njegovih sastojaka, prepoznat trend obljubljenosti stvarne, istinske ili, zvučnije – gole proizvodnje!
Kult štovanja ‘istinskih’ proizvoda i potpunog demistificiranja robe i usluga pretvara se u pokret koji prijeti svima uljuljkanima u tradicionalne načine poslovanja. Pokretna traka, masovna proizvodnja, sintetika, kemija, loše plaćeni radnici....sve su manje na cijeni. Na sve moćnijem tržištu ogoljenih proizvoda i usluga vladaju oni koji detaljno objasne gdje su živjele ovce od čije je dlake istkana vesta koju prodaju, je li im dovoljno blizu uzgojen kukuruz zaslužan za ‘cornflakese’ koje nude za doručak, čak i oni koji aplikacijom podučavaju kako plesti rukavice.
‘Fair trade‘ proizvodnja
Dio je te priče i sve češće pozivanje brendova na ‘fair trade‘ proces proizvodnje nekog proizvoda ili sirovine. Najčešće je riječ o kozmetičkim – i to prirodnim i organskim! – sirovinama s područja siromašne Afrike, Južne Amerike ili Azije. Nije više nevažno pokazati da se žene koje, recimo, prave shea maslac, ne iskorištavaju nego plate po fer cijeni. Jer je kupcima to itekako važno. Takav su pristup, još prije krize, usvojili kozmetički brendovi Lush i Wala (Wala je poznata po kozmetičkoj liniji dr. Hauschka).
I u Hrvatskoj ručno rađena (prirodna, naravno) kozmetika niče poput kišnih glista, baš kao i sajmovi na kojima, uz kozmetiku, ‘cvjeta‘ i eko OPG prodaja hrane. Provjerenog podrijetla i načina proizvodnje, daleko od industrijske poljoprivrede i tona pesticida.
No tržište sve više osvaja i ‘gola‘ tekstilna proizvodnja, proizvodnja odjeće koja priča neku priču. Kupci traže male serije, dručiji dizajn, dobru kvalitetu i – skuplji proizvod. Jedna od dizajnerica, koja se probila i na Cro-a-porter, Katarina Džale osuševljena je ‘ogoljavanjem‘ proizvodnje svega što kupujemo. Od hrane, odjeće do nekretnina.
- Živimo u doba visoke informatizacije, u dobu koje se naziva informacijsko društvo koje se još naziva i društvo znanja. Osobno želim znati da li je ono što konzumiram zdravo za mene, je li to doprinos meni kao osobi u fizičkom i duhovnom smislu. Želim znati da konzumirajući taj proizvod ne nanosim štetu drugom biću. Jedan od razloga je i to što i sama proizvodim odjeću već godinama, boreći se na iznimno zahtjevnom tržištu i najsurovijoj industriji, tekstilnoj. Kako nisam samo dizajner odjeće već i inženjer tekstilne tehnologije i imam veliko iskustvo konzultanta za proizvodne procese, znam da se može drugačije nego dosad proizvoditi odjeća i da sve može biti humanije i racionalnije. Konzumerizam prevelike količine robe na kraju prijeti da konzumira same konzumente, stoga je neophodno da se mi kao konzumenti osvijestimo i postanemo racionalniji i skloniji kvaliteti, a ne kvantiteti – priča Katarina.
Biraju se lokalni proizvodi
Upravo zbog te svjesnosti, koja se širi globalno, kupci sve više biraju lokalne proizvode i time podržavaju razvoj društva i gospodarstva u kojem žive. To i jedan od razloga zašto se već godinama trudi zadržati proizvodnju u Hrvatskoj i zašto, upravo zahvaljujući kvaliteti, ima višegodišnje stalne kupce.
Uvjerena je da DIY nije modni trend kratkoga daha, to je nešto što oduvijek postoji u slabije razvijenim zemljama, a sada se širi na gospodarski razvijena društva iz, kako kaže, dva razloga: zbog nedostatka kvalitetne ponude proizvoda ili sirovina za iste, recikliraju se stare stvari koje su bolje kvalitete i zdravije za ljude i okoliš.
- Pri recikliranju gotovo i nema financijske uštede, jer je broj proizvodnih sati veći nego pri stvaranju istog proizvoda od nove sirovine. Dakle, ljudski rad ovdje vrijedi više. U slučaju da sami izrađujete proizvod, plaću ste dali sami sebi. To je onaj dio gdje ljudi zapravo smatraju da su uštedjeli. Važna je komponenta i ona duhovna - stvaranje nečeg novog. Dok stvarate fizički proizvod na kraju radnog dana vi vidite rezultat svoga rada. To ispunjava čovjeka i donosi veliku radost. To je razlog nastajanja raznih hobija. Čovjek istinski uživa u stvaranju. Bilo da je riječ o heklanju kapice ili izgradnji zgrade. Imamo različite potrebe stvaranja i izražavanja – kaže.
Hoće li takvo razmišljanje ipak završiti u ropotarnici povijesti jednom kada recesija završi? Katarina kaže kako taj pokret već odavno postoji, štoviše, prerastao je u ‘lifestyle‘ velike većine. Postoje još ljudi koji misle da su takvi proizvodi za njih preskupi i nedostižni, pa još radije kupuju jeftinije proizvode. No svijest raste i stara se poslovica ‘Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari sve više primjenjuje, zaključuje.
Potrošači su sve bolje informirani
Brokula&Ž hrvatski je ekološki brend odjeće, također dobar prema koži i prema okolišu. Davor Bruketa, suvlasnik agencije Bruketa&Žinić dodaje kako je odgovorno poslovanje u cijelom procesu proizvodnje, od utjecaja na okoliš do odgovornog odnosa prema svima zaposlenima u lancu proizvodnje, uz transparentnost prema potrošačima. I to je nešto što se u razvijenijim tržištima od našeg već dugo godina podrazumijeva.
-U Hrvatskoj nažalost tek u posljednje vrijeme postaje važno. Takav trend nije posljedica krize, već činjenice da su potrošači sve bolje informirani i žele znati za što daju svoj novac. S marketinškog aspekta to je s jedne strane zahvalno jer svi vole kvalitetne, ekološke, ‘odgovorne‘ proizvode, no problem nastaje kada tu priču ne ‘žive‘ svi uključeni u proces, od vlasnika pa sve do prodavača u dućanu, ili još gore, ako priča nije istinita. Tada brendu to može više štetiti nego koristiti. Jer ako kroz marketinške kanale komunicirate jedno, a potrošači na ‘vlastitoj koži‘ dožive drugo, tada je to problem – poručuje Bruketa čiji brend majica i donjeg rublja nije nimalo lažan.
Tradicionalni se način proizvodnje, sustavi velikih serija, definitivno napušta, tvrdi Katarina.
- Poplava vrlo jeftinih proizvoda na tržištu posljedica je i pražnjenja nagomilanih proizvoda po skladištima gotove robe. Proizvodni su veliki sistemi u transformaciji već nekoliko godina i teže proizvodnji po mjeri kupca. To su daleko manje serije od dosadašnjih. Zbog svega toga se na moje veliko veselje proizvodnja vraća u Europu. To je više-manje pametna automatizirana proizvodnja koja traži visoko obrazovanu snagu i usko specijalizirane stručnjake. Manualni dio proizvodnje ostat će za vrlo male serije ili unikate i samim tim će naravno u prodaji stajati više - zaključuje.
Uz to, u trendu je sve više zelenih krovova i uzgoja salate umjesto cvijeća, ljudi sve više sami rade pekmeze, spremaju zimnicu jer su tako sigurni što zapravo jedu. Sve više žena pokazuje interes za izradu odjeće, pa je u porastu broj tečajeva šivanja. Hit postaje i izrada namještaja doma. Ono što nazivamo rukotvorinama ( odjeća, nakit, ukrasni predmeti) odavno je (ne samo) turistički hit. Dok se ne nađe neka održivija ravnoteža proizvodnje i neki drugi način mjerenja uspješnosti pojedinih gospodarstava, DIY i ‘gola‘ proizvodnja prirodni su (možda čak i ne tako privremeni – za dobro Zemlje bilo bi dobro da su trajni) odjek razvoja društva i gospodarstava pri ekspanziji globalizacije svega.