28. siječanj 2015.

Lovrinović i Jakovčević: Banke su špekulirale na račun klijenata

Rijedak slučaj napada na slobodu javne riječi, kakva je i ‘prozivka‘dvojice profesora zagrebačkog Ekonomskog fakulteta koji su stali na stranu Udruge Franak – Ivana Lovrinovića i Drage Jakovčevića – pokazuje nervozu bankara koji bi stvari rado rješavali preko koljena, ustvrdili su imenovani profesori na konferenciji za medije. U tu se ‘prozivku‘ nakon podosta dana šutnje uključio i HNB, među ostalim, i papirima koji, rečeno je na konferenciji, ‘nisu potpisani i nisu napisani na memorandumu HNB-a‘.

U posljednjim prepucavanjima između profesora/Udruge Franak i HUB-a najviše se potezala valutna usklađenost pasive i aktive banaka, odnosno pokrivenost kredita u švicarcima odgovarajućim depozitima u istoj valuti. Prema odgovoru koji je HNB poslao Udruzi Franak Jakovčević zaključuje:

Kredite u kunama uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF odobravalo je osam od ukupno 30 banaka. Te su kredite banke samo djelomično financirale iz primljenih depozita i kredita u francima. Razliku vrijednosti do usklađenosti valutne pozicije nadoknađivale su uporabom financijskih izvedenica na terminskim tržištima. Riječ je o rizičnim špekulacijama kojima se banka štiti od nepovoljnog kretanja tečaja franka. Primjerice, uporaba SWAP instrumenta (zamjena) podrazumijeva da banka zamjenjuje obvezu u eurima za obvezu u francima. To znači ako tečaj švicarskog franka aprecira u odnosu na euro, povećanu valutnu obvezu u CHF banka izravnava s povećanom vrijednošću kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Na taj je način rizik špekulacije, rizik aprecijacije franka prebacila na klijenta. Klijent, dužnik banke koji prima plaću u kunama i nema ugovorenu valutnu klauzulu s poslodavcem, odjednom postaje ovisan o volatilnosti svjetskih deviznih tržišta, o čemu ne mora imati ni informaciju niti ekspertna znanja. Ali zato mora plaćati drastično povećane anuitete pa mu se dug umjesto smanjivanja radikalno povećava – tumači Jakovčević potkrjepljujući to HNB-ovim brojkama.

Konkretno, do četvrtog tromjesečja 2008. banke su odobrile ukupno 39,3 milijarde kuna kredita s valutnom klauzulom CHF iz izvora koji čine 11,7 milijardi kuna primljenih kredita i depozita u CHF. Otvorena pozicija za pokriće izloženosti u CHF iznosila je 27,6 milijardi kuna ili čak 70,2 posto i za taj iznos banke su ugovarale terminski posao. Dakle, banke su, tvrdi Jakovčević, najprije kreirale proizvod u CHF koji su prodali građanima, a tek kasnije su regulirale ravnotežu pozicije. Do kraja 2014. godine stanje odobrenih kredita uz valutnu klauzulu CHF iznosilo je 22,3 milijarde kuna, a primljeni depoziti i krediti u CHF  15,8 milijardi, pa je otvorena devizna pozicija za pokriće u CHF bila u vrijednosti 6,5 milijardi kn koje su pokrivene na isti način.

- Jasno je da švicarski franak nije ušao u hrvatski bankovni sustav novčanim tokom, banke se nisu efektivno zadužile u CHF niti je uslijedila njegova prodaja ili konverzija u kune u onoj vrijednosti u kojem su zadužili građane. One su dio obveza u CHF pokrile špekulativnim poslovima na terminskim tržištima, a rizik i gubitak na špekulaciji prebacili na građane dužnike. Dužnici su tako, bez svoje volje, postali sudionici rizičnih špekulativnih poslova na inozemnim tržištima kapitala, gubitnici i žrtve valutnih ratova. Špekulacije su dopuštene u vlastito ime i za vlastiti račun institucije, nikako ne na račun i štetu klijenta koji kao korisnik kredita o izvedenim instrumentima (derivatima) ne mora ništa znati niti razumjeti kako se njima trguje – zaključuje oštro Jakovčević dodajući još nekoliko brojki o tome jesu li ili nisu ostvarivale i ekstraprofit.

Odgovor na to pitanje iščitali su u HNB-ovoj publikaciji Bilten o bankama broj 22/2011. u kojemu stoji da su na kraju 2010. banke iskazale gubitak od trgovanja derivatima u iznosu od 3,3 milijarde kuna, a kako su ti derivati bankama pretežito služili u zaštiti od valutnog rizika, istodobno je ostvarena znatna dobit od obračunanih tečajnih razlika u iznosu od 3,5 milijarde kuna.

U istoj se publikaciji navodi da ‘pozicije proizašle iz ugovora sklopljenih s domaćim klijentima banke uglavnom zatvaraju s većinskim stranim vlasnicima‘. Dakle, ako su hrvatske banke trgovinu derivatima vodile s bankama majkama koje su im u tim poslovima bile druge ugovorne strane, nije, kažu, teško izračunati koliko je zarađeno u hrvatskim bankama, a koliko na razini grupe kojoj vlasnički pripadaju. Gubitak hrvatskih banaka od 3,3 milijarde dobitak je njihovih majki, a taj su gubitak hrvatske banke nadoknadile iskazanom dobiti od tečajnih razlika u vrijednosti od 3,5 milijarde. Prema tome, hrvatske su banke u istoj godini zaradile 200 milijuna kuna, a na razini grupe ili konsolidiranog izvješća grupa je zaradila ekstra dobit u iznosu od 3,5 milijarde kuna, sve na teret hrvatskih dužnika.

Lovrinović odgovara i na pitanje mogu li banke podnijeti teret troška nepovoljnog kretanja tečaja švicarskog franka? Banke su unatoč višegodišnjoj recesiji uspjele ostvariti značajne zarade. Tako su u razdoblju od  2007. do rujna 2014.  kumulativno iskazale 30,13 milijardi kuna bruto dobiti ili 23,92 milijardi neto dobiti.

- Banke su društveno odgovorne institucije i moraju se uključiti u saniranje velike društvene štete nastale aprecijacijom i revalvacijom franka. Troškove otpisa potraživanja po glavnicama i kamatama za kredite odobrene uz klauzulu CHF mogu prenositi u razdoblja koja su preostala do dospijeća kredita, sukladno načelima priznavanja prihoda i rashoda te vremenskih razgraničenja. A za ovakva rješenja, u to smo sigurni, ima dovoljno prihoda kao i tekuće, buduće i zadržane dobiti – misli Lovrinović pojašnjavajući da prijedlozi HNB-ovih rješenja na duge staze dužnicima ne olakšavaju život.  

No, smatra da bi, ako dužnici odustanu od kolektivne tužbe i prihvate pokretanje nagodbe, imalo smisla razmisliti o otpisu dijela glavnice kredita u mjeri koja bi kompenzirala učinke negativnih tečajnih razlika. Model je vrijedan pažnje i ako se pokaže interes obje strane moguće je razraditi precizan model koji bi, tumači, sadržavao korake: a) banke otpisuju revalorizirani dio glavnice nastalog zbog jačanja franka; novčani tok dužnika treba zaštititi kako bi i dalje bio dovoljan  i njemu podnošljiv  za uredno servisiranje obveza prema bankama i b) krediti vezani uz franak konvertiraju se u kunske po dogovorenom tečaju uz kamatnu stopu koja inače vrijedi na kunske kredite i koja je viša, što bankama ide u korist te c) sve otpise, rezervacije i vremenska razgraničenja treba  odobriti HNB.

No to je, tvrdi, i prilika da se započne rasprava i o konverziji kunskih kredita vezanih za euro. Krajnji i vrlo pozitivni učinci svih tih mjera ogledali bi se u resuverenizaciji hrvatskog monetarnog sustava koji bi postao čvršći,i a njegovi sudionici više ne bi značajno bili izloženi hirovima međunarodnih deviznih tržišta i samovolji velikih međunarodnih  banaka.

Na novinarski upit u kojim valutama štede Jakovčević je kratko odgovorio: ‘u kunama‘. Dodajući da za razliku od banaka on ne mora imati pokrivenu valutnu poziciju, tim više što mu kredit uopće ne bi trebao da ima ‘pokriće na strani pasive‘. Bez obzira o kojoj je valuti riječ.

Zanimljivo, baš u vrijeme početka konferencije za medije stiglo je i HNB-ovo priopćenje o valutnoj usklađenosti banaka. Priča očito neće tako brzo kraju.