30. srpanj 2014.

Moratorij - Rizičan potez koji Hrvatsku može spasiti od argentinskog sindroma

Hrvatskoj treba šok. Mogao bi se postići moratorijem na otplatu svih dugova države, tvrtki i građana. Naravno, moratorij sâm po sebi ne znači ništa ako se to razdoblje ne iskoristi za radikalne poteze koji bi u donekle kratkom roku mogli promijeniti institucionalni okvir za poslovanje i donijeti preokret u gospodarstvu.

U Hrvatskoj su oduvijek dobro prolazili filmovi i serije vampirsko-zombijevske tematike. Valjda zato što su u njima i neživi - živi. Pa, tako nekom logikom i mi, Hrvati. Iako nismo živi već dva desetljeća, samo nam to nitko nije javno priopćio. Neko smo vrijeme živjeli na umjetnim plućima zvanima krediti, ali recesija je i njih otkazala. Godinu i pol prije novih izbora (zar već?) tek se počinje govoriti o rezovima. I to dok nam sindrom argentinskog slučaja (zemlji prijeti drugi bankrot u trinaest godina) tajfunski puše za vratom. Doduše, za razliku od Argentine ne svađamo se s kreditorima. Kako nam Moody’s kreditni rejting još nije bacio u smeće, očito smo nečime platili odgodu tog trenutka. No zemlja čiji je BDP u krizi kumulativno pao oko 13-14 posto, a 1,5 milijuna ljudi koji još ima gdje raditi posredno treba vratiti 46,4 milijarde eura duga, bez sumnje pripada zombijevskoj tematici.

Pljusak antikriznih prijedloga

Od 2008. iz svih pora društva pljuštali su antikrizni prijedlozi. Uglavnom strateški, dugoročnog dometa. Svi ih odavna napamet znamo. No za sustavan, osmišljen, analiziran paket mjera više nema vremena. Hrvatskoj trebaju vatrogasni šmrkovi koji će nas pogurati na više od 0,5 posto (ne)rasta i realnom sektoru dati predah za osmišljeno osvajanje inozemnih tržišta. Pa onda i za strategiju.

Hrvatskoj sada treba šok. Recimo, radikalno rezanje svih nameta (poreza, parafiskalaca) na rad i kapital, uz veće opterećenje rentijerstva/imovine. Otpuštanja u javnom sektoru (prije svega u leglima korupcije - javnim poduzećima) ne mogu se odgađati. Obveza uzdržavanja primjerice deset posto otpuštenih i dalje bi bila na proračunu, no između iznosa plaća i naknada za nezaposlene ne stoji znak jednakosti.

Skidanje broja jedinica lokalne samouprave je tabu-tema od 1993., kad su nabujale približno na današnju razinu. Vraćanje u prvobitno stanje, u vrijeme osamostaljenja (danas ih je sa županijama 577, tada ih je bilo 101) ne bi samo značilo manje opterećenje za proračun nego bi i otvorilo put sve malobrojnijim investitorima koji zapinju upravo na vratima lokalnih šerifa. To bi već odškrinulo vrata financiranju potkapitaliziranoga realnog sektora koji se masovno valja u predstečajnim nagodbama. Bez kapitala nitko neće preživjeti. Uz hitnu dokapitalizaciju mirovinskim i investicijskim fondovima i/ili državnim obveznicama moglo bi se prikupiti 20-ak milijardi kuna svježega kapitala. I onda stiže nedodirljiva sveta krava – slabljenje kune. Primjerice, na devet kuna za euro. Ali! Samo u kombinaciji i kao posljedica svih prethodnih poteza kako bi izvoz, potican i financijski (iz dokapitalizacije), dobio vjetar u leđa. Potonje svetogrđe nije izvedivo bez temeljnog preduvjeta – moratorija na otplatu dugova, i to svih sektora, države, poduzeća, građana.

Blitz testiranje Liderove ideje pokazuje kako je dio ekonomista i poslovne zajednice još u snazi za promjene, drugi dio toliko je rezigniran da bi zemlju najradije resetirao stisnuvši tipku ‘delete’.

Ekonomist Guste Santini s najvećim je žarom prihvatio ideju koja mu se čini odličnom.

– Tisuće je argumenata za to. Realni sektor u ovakvom institucionalnom okviru ne može preživjeti. Kad je riječ o lokalnoj samoupravi, dodat ću samo da treba baciti pogled na to kako je bila ustrojena prije u bivšoj državi i kako je unatoč malom broju funkcionirala. Moratorij i deprecijaciju treba povezati na nekoliko razina, pa i poreznom reformom. Ona bi smanjila sivo tržište, dakle porezni bi se prihodi povećali, a porasla bi i stopa samofinanciranja poduzeća, što je ključno. Država bi s bankama trebala dogovoriti moratorij za sve socijalno ugrožene – predlaže Santini, dodajući da bi se novac za dokapitalizaciju poduzeća mogao naći i emitiranjem obveznica s valutnom klauzulom od dvije milijarde eura, s kamatama od pet ili 5,5 posto, pri čemu bi se u anuitetima plaćale samo kamate, a na kraju 30-godišnjeg razdoblja i glavnica. Tako bi država restrukturirala javni dug, a ostalo bi dovoljno za financiranje izvoza i dokapitalizaciju poduzeća.

No financijski analitičar Žarko Primorac misli da ne postoje hitri, jednokratni potezi koji bi promijenili trendove u hrvatskom gospodarstvu.

Cijeli tekst možete pročitati u novom broju Lidera. Možete ga pročitati na iPadu, a aplikaciju s pomoću koje ga možete kupiti skinite OVDJE. Tiskano izdanje možete kupiti na prodajnim mjestima koja možete pronaći OVDJE.