05. travanj 2015.

Nigdje u svijetu nije lako biti znanstvenica, pa ni u Hrvatskoj

Jasmina Trstenjak
Jasmina Trstenjak

Ksenija Uroić s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, Nevena Cvetešić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Anamarija Rogina s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu te Ivana Mikolašević s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci proglašene su najboljima od najboljih.

One su, naime, ovogodišnje dobitnice stipendije Nacionalnoga programa stipendiranja ‘Za žene u znanosti’ vrijedne pet tisuća eura. Riječ je o programu koji se već tradicionalno provodi u suradnji Hrvatskog povjerenstva za UNESCO pri Ministarstvu kulture i L’Oréala Adria. U Hrvatskoj je od 2006. i dosad je nagradio čak 34 izvrsne znanstvenice mlađe od 35 godina. O stipendiji, ljubavi prema znanosti te položaju žena u znanosti razgovaramo s jednom od dobitnica Ksenijom Uroić, doktoricom znanosti sa znanstvenog polja biotehnologije.

• Što za vas znači biti odabran u jakoj konkurenciji od 58 znanstvenica za stipendiju ‘Za žene u znanosti’ za 2015.?

– Ova stipendija ponajprije mi je poticaj da više cijenim svoj dosadašnji rad i hrabro nastavim razvijati znanstvenu karijeru. Naime, dobar je osjećaj kad netko izvan vašeg tima revidira vaš rad i u njemu prepozna nešto vrijedno takve renomirane nagrade, posebno ako je riječ o iznimnim akademicima i doktorima znanosti koji su bili u izbornom povjerenstvu. Stoga je stipendija velika motivacija znanstvenicama da budu ustrajne u znanstvenom radu unatoč velikoj energiji i vremenu koje on zahtijeva.

• Doktorica ste znanosti s polja biotehnologije, često opisane u svjetskim prognozama kao pokretačke snage razvoja suvremene civilizacije zbog izazova s kojima se civilizacija susreće. Kada se i kako rodila ljubav prema molekulama, znanosti, istraživanjima...?

– Oduvijek sam voljela prirodne znanosti, no u biranju studija nikako se nisam mogla odlučiti koju bih od njih odabrala. Kad sam saznala za biotehnologiju, koja povezuje sve prirodne znanosti i zbog inženjerskog aspekta iznimno je primjenjiva, znala sam da je upravo to za mene. Naime, u biotehnologiji se iskorištava potencijal mikroorganizama za dobivanje mnogih korisnih proizvoda u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji, od biotehnološke proizvodnje antibiotika polovinom dvadeset stoljeća do aktualnih probiotika. Jako me veseli i ispunjava raditi nešto što se može konkretno primijeniti za dobrobit ljudi.

• U radu ističete važnost istraživanja probiotika. U kojoj je fazi vaše istraživanje i kakav doprinos možemo očekivati od otkrića?

– Probiotički koncept istražuje se u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter-kultura na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu još od devedesetih godina pod vodstvom prof. dr. sc. Jagode Šušković. Unatoč tome probiotičke ili, kako se često nazivaju, dobre bakterije još nisu otkrile sve svoje tajne. U budućnosti ćemo najvjerojatnije imati terapijske molekule izolirane iz probiotičkih bakterija koje će biti kategorizirane kao lijekovi. Tako je smjer naših aktualnih istraživanja razvoj novih probiotičkih pripravaka, bilo na bazi živih probiotičkih bakterija bilo njihovih specifičnih S-proteina koji su bili predmet istraživanja moje disertacije.

• Koje su osobine potrebne za uspjeh u znanosti?

– Za uspjeh u svakom poslu najvažnija je ljubav prema onome što radite. Posebno je to važno u znanosti, u kojoj se rezultati rada često ne vide svakodnevno, nego tek u kasnijim fazama istraživanja. Zbog toga treba biti i jako ustrajan, ali i fleksibilan, jer nas rezultati često odvedu u smjeru kojem se nismo nadali.

• Kakav je položaj žena u znanosti? Puca li stakleni strop nad glavama mladih znanstvenica ili i u svijetu znanosti i dalje postoje ekskluzivni muški klubovi?

– Žene koje pripadaju generacijama prije nas obavile su uistinu lavovski posao pa je danas nama mnogo lakše. Dugujemo im veliku zahvalnost, ali i više od toga jer je na nama velika odgovornost da dokažemo da se njihov trud isplatio. Unatoč tome što je na najvišim položajima više muškaraca, moram priznati da ja zasad imam samo pozitivna iskustva. Štoviše, zaposlena sam u laboratoriju u kojem je pet žena, redom iznimnih znanstvenica. Uvjerena sam da je jedan od činitelja uspjeha svakako timski rad te razumijevanje i potpora među kolegama, što je svakako slučaj u mojem laboratoriju.

• Što ženama otežava napredovanje? Kako poboljšati njihov položaj u znanosti?

– Zbog sadašnje veoma teške situacije u našoj zemlji općenito je teško baviti se znanošću. Naime, u nju se malo ulaže, na fakultetima i institutima sve je manje radnih mjesta, a suradnja između industrije i znanosti vrlo je slaba. Međutim, ni u inozemstvu nije lako biti znanstvenica. Znanstvenici se često zapošljavaju isključivo na određeno razdoblje, tijekom trajanja pojedinoga znanstvenog projekta, nakon čega je njihova budućnost potpuno nesigurna te su prisiljeni tražiti nove projekte koji nerijetko zahtijevaju preseljenje u drugu zemlju. Ako žena želi imati i ispunjen obiteljski život, u tom trenutku uravnoteživanje znanstvene karijere i obitelji znači velik izazov. 

• Razmišljate li i vi, kao mnogi drugi visokoobrazovani ljudi, o odlasku iz Hrvatske?

– Budući da sam svjesna da je društvo uložilo velik novac u obrazovanje mladih ljudi, jako mi je žao što većina znanstvenika nema priliku opravdati i vratiti uloženo primjenom svojeg znanja te se zbog toga, nažalost, odlučuje na odlazak. Jako sam sretna što sam uspjela naći posao u Hrvatskoj i svakako bih voljela ostati ovdje. Iako iz vlastitog iskustva znam da je znanost u razvijenijem dijelu Europe na višoj razini i da su uvjeti rada u mnogim inozemnim laboratorijima znatno bolji, no život nije samo posao. Mene za Hrvatsku veže mnogo stvari kojih se nisam spremna odreći, zato ću ostati boriti se s hrvatskom stvarnošću i pokušati dati svoj mali doprinos da nam ovdje bude bolje. Također bih napomenula da rad u težim uvjetima potiče na kreativnost i improvizaciju, što su svakako velike vrline u znanstvenom radu.