Aktualno Hrvatska Preporučeno

Odvjetnik Pribanić objašnjava jesu li ugovori Inkaso.hr-a o otkupu CHF potraživanja valjani

Danijel Pribanić
Tin Bašić

Vi nama prodajte potraživanje, a mi preuzimamo sve rizike. Bez obzora na odredbe Zakona o obveznim odnosima, vi niste odgovorni ukoliko mi ne naplatimo potraživanje. Ovo je prilično pojednostavljen način kako osječka vrtka Inkaso.hr otkupljuje nekonvertirane i osplaćene kredite u švicarskim francima. Tekst pročitajte OVDJE.

Javio se čitatelj na Facebooku i kaže da je takav ugovor prodavatelja i osječke tvrtke, recimo to tako, protuzakonit. Naime, tvrdi kako prema članku 86. Zakona o obveznim odnosima ‘ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja’, a prema članku 87. i za ‘naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškove postupka protiv dužnika’!

Kolizija ugovora i Zakona?

– Činjenica ugovaranja suprotno tim člancima zakona dovodi u koliziju ugovorne odredbe i Zakon o obveznim odnosima koji ima veću pravnu snagu. U slučaju neuspjeha naplate ili propusta otkupitelja Inkasa logično je pozivanje na zakonske odredbe. Osim toga prodavatelj je obično pravni laik pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako se to otkupitelj ‘odriče’ članka 86! – piše čitatelj.

No, moramo reći kako čitatelj nije u pravu. Naime, te odredbe članka ZOO-a su ‘dispozitivne’. Jednostavno rečeno, to znači da se dvije osobe mogu dogovoriti i drugačije. Tako netko tko prodaje svoje potraživanje osječkoj tvrtci Inkaso.hr može ustupiti i odgovornost. Odnosno, Inkaso.hr ako to tako piše u ugovoru koji potpisuje s klijentima, može preuzeti sav rizik i odgovornost i u tom slučaju onaj tko je prodao potraživanja više nema ništa s time.

Zakon propisuje samo ako nema dogovora među strankama

– Zakon o obveznim odnosima služi strankama da ako nešto sami nisu ugovorili i dogovorili, u tom slučaju je tu Zakon koji propisuje odnose. Svatko može među sobom dogovoriti poslovni odnos kako to želi, ako nije protivan moralu, Ustavu i svim onim odredbama kaznenog zakona ili drugim prisilnim propisima – kaže odvjetnik Danijel Pribanić. To proizlazi i iz sudske prakse na ovu i druge teme koje se odnose na obvezne odnose.

Daje primjer – dvije osobe mogu međusobno dogovoriti darivanje stana. Jedan, dakle, daruje stan drugome. Porezna uprava to protumači sukladno poreznim propisima i izračuna porez koji je potrebno platiti. No, ako je nekretnina darovana kao posljedica prisile, to je onda protuzakonito i takav ugovor ne vrijedi.

Međutim, kaže Pribanić, u našem pravnom poretku ni pisani oblik nekih ugovora ne utječe na njegovu valjanost iako je pisani oblik potreban za valjanost i tako je propisano prisilnim propisima ako je ugovor ispunjen. To je proizvod sudske prakse i primjene osnovnog pravnog shvaćanja da građani stvaraju obveze među sobom, a država služi da im u tome pomogne i da se posao održi na snazi.

Agrokor i odricanje od odgovornosti

– Usudio bih se reći da većina građana ne zna da je riječ zastara u našem sustavu homonim, i da ovisno o kojoj se grani prava radi, ima potpuno različita značenja. Kod nas postoji uvjerenje da pravni laici mogu čitati propise i razumjeti ih, ali to znači da su i u pravu. Pravo za razliku od medicine ili tehnike koristi pojmove koji su laicima poznati, ali je njihovo stvarno značenje i primjena puno složenija – ističe Pribanić. Napominje kako  smo svi slobodni urediti međusobne odnose kako želimo,

– Zakoni su tu da nas štite u slučaju da je nešto u tim odnosima protuzakonito – kaže Pribanić, te dodaje: izrijekom isključiti odgovornost za postojanje tražbine je konzumiranje dispozitivnosti na koju ugovorne strane imaju pravo. Kad ne bi ništa rekle o tome, primijenila bi se odredba Zakona o obveznim odnosima i klijenti te tvrtke bi ostali odgovorni za postojanje tražbine

Osim toga, kaže, ako se ugovori i da klijenti nemaju odgovornost za naplatu, što ni nije neki problem kad su na strani dužnika banke, ne vidim kako bi takav ugovor mogao biti poništen. Inkaso.hr za sve rizike koje ima naplaćuje svoju naknadu, nije da zajednički sudjeluju ta tvrtka i dužnik u podjeli naplaćenog iznosa.

Ističe još jedan primjer – da su Uprave tvrtki bivših Agorokorvih kompanija u trenutku davanja mjenica imale odredbu prema kojoj se odriču odgovornosti, ili da su dobavljaču koji su davali ili prodavali te mjenice stavili odredbu o odricanju o odgovornosti, danas oni ne bi bili dužni.

Komentari