05. svibanj 2016.

Ovo su modeli prodaje državnog udjela u tvrtkama

Nema jedinstvenog recepta za prodaju. Svaku tvrtku koja nije strateški važna država treba dati na tržište prema modelu koji omogućava najveću zaradu, ali treba voditi računa i o nastavku proizvodnje i očuvanju radnih mjesta ili o unaprijed socijalno izbalansiranim rezovima

Imamo problem! – ustvrdio je premijer Tihomir Orešković i odmah ponudio rješenje s Nacionalnim programom reformi koje se tek trebaju provesti. A jedan od prvih zadataka u sklopu reformi bit će detektirati koja poduzeća u vlasništvu države privatizirati ili barem djelomično prodati. Cilj je na brzinu skupiti 500 milijuna eura kojima će se prebiti javni dug. Ideja je dobra, vidjet ćemo izvedbu.

Loš gospodar, lošiji vlasnik Republika Hrvatska loš je gospodar i još lošiji vlasnik. Ne bi to bila nikakva tragedija da država nije vlasnik dionica čak 403 kompanije. Usput budi rečeno, država je vlasnik udjela u još 220 trgovačkih društava. A pod ‘država‘ mislimo na Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), Agenciju za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB) i Kapitalni fond. Ukupna vrijednost svih tih dionica u državnom vlasništvu teško se može izračunati. No ako pogledamo samo tržišnu vrijednost dionica u dijelu gdje je država među deset najvećih dioničara, dolazimo do iznosa od oko 19 milijardi kuna. Usto, 84 tvrtke na ZSE imaju državu kao dioničara u top 10, 403 dionička društva imaju državu kao dioničara, dok 220 trgovačkih društava ima državu kao suvlasnika. 

O ovoj temi više možete pročitati u novom broju Lidera koji je na kioscima, a sada vam donosimo modele prodaje državnog udjela u tvrtkama

1. Izravno na burziDržava može ‘pustiti‘ dionice na burzu, odnosno zadati naloge za prodaju, ali pitanje je koliko bi bilo zainteresiranih investitora s obzirom na plitko tržište, a konačna cijena mogla bi biti mnogo manja od očekivane (zakon o ponudi i potražnji je jasan – ogromna ponuda mogla bi rezultirati mnogo nižom cijenom). S time da država mora analizirati vlasničke udjele za svaku kompaniju, za neke bi se to i isplatilo, pogotovo za manje. I naravno, tu je problem prošlosti, odnosno jesu li neke dionice rezervirane zbog sudskih sporova i tako dalje.

Pogodno za rasprodaju minijaturnih udjela u Zabi, Valamar Rivieri, Optima Telekomu… 2. Prodaja u paketimaBudući da država ima udjel u 84 kompanije koje su listane na ZSE-u (u top 10 dioničara), u nekima je i vrlo visok, može putem javne dražbe oglasiti prodaju po paketima. Primjer, uspješna prodaja dionica HT-a u 10 paketa. Na takav način prodane su i dionice Luke Ploče. Problem bi mogla biti veličina tih paketa. Država mora u suradnji s profesionalcima odrediti pakete dionica i tako ih prodavati.

Pogodno za Podravku, Končar, HT

3. Traženje strateškog investitoraDo sada smo mogili vidjeti da takav način prodaje može trajati godinama. Mnogo je tu dokumentacije, javnih natječaja, žalbi, pravnih začkoljica. No kod nekih kompanija to bi mogao biti jako dobar model prodaje. Samo netko u vlasti mora imati hrabrosti to i napraviti, a budući da se svi boje Uskoka i DORH-a, takav proces sam po sebi u tom slučaju jako dugo traje.

Pogodno za Petrokemiju, Podravku, Končar, ACI…

4. IPOInicijalna ponuda dionica tvrtki u 100-postotnom državnom vlasništvu može biti win-win situacija, kako za državu, tako i za investitore i građane koji bi eventualno kupili te dionice. U slučaju IPO-a Ine i HT-a 2006. i 2007. godine taj je potez, bez obzira na populističke namjere politike, podigao tržište kapitala na neviđene razine. Iako se to sada vjerojatno ne bi dogodilo, država bi omogućila i građanima da sudjeluju u kupnji dionica državnih tvrtki. No za pripremu procesa IPO-a treba oko godinu dana i mora biti vrlo precizno i transparentno napravljen.

Pogodno za HEP, HAC, Hrvatsku poštu, Jadroliniju

5. Objedinjavanje dionica u jedan fondDržava već ima jedan takav fond – zove se Kapitalni fond, koji su svome portfelju ima dionice AD Plastika, Podravke, Viadukta, HUP-a Zagreb i tako dalje. Zašto država ne bi objedinila sve svoje dionice u jedan fond koji bi još efikasnije i aktivnije upravljao imovinom? I to je opcija. Samo što je problem u tome što bi država zapravo sve te dionice ‘prebacila‘ u fond i ne bi imala prihode od prodaje. Norvežani imaju jedan takav državni fond, koji se istina temelji na nafti, ali ako svaka uređenija država na svijetu ima svoj ‘sovereign wealth fund‘, zašto ga ne bi imala i Hrvatska?!

Pogodno za upravljanje preostalim dionicama

6. Objedinjavanje udjela u jedan fondBudući da država ima udjele u 220 trgovačkih društava, može se razmišljati da se dio tih udjela prebaci u poseban fond. Nakon toga, taj cijeli fond se može dati na prodaju i vidjeti ima li zainteresiranih investitora.

Pogodno za upravljanje preostalim tvrtkama koje ne kotiraju na burzi