Ovo je nastavak prošlotjedne priče o Hrvatskoj koja puca popola po sve više šavova.
Najnovija je podjela na Pantovčak i Visoku. Ekspresni Vladin dekret o selidbi Predsjedničkog ureda (uz još brži Josipovićev početak selidbe) već punih tjedan izaziva najtežu artiljeriju obiju strana. S jedne strane Milanović je kriv jer, eto, namjerno dezavuira novu predsjednicu i pokazuje mišiće. Druga strana odgovara da je Kolinda Grabar Kitarović samo dobila ono što je jasno i glasno tražila u predizbornoj kampanji. Sve, naravno, nije crno-bijelo (odnosno plavo-crveno). Milanovićev potez jasna je provokacija, ali kako da Kolinda sad pogazi predizborna obećanja o selidbi u Visoku ‘čim prije to bolje’. Izvor cijele priče nije ni u skromnosti, ni u novcu, ni u sigurnosnom aspektu. Glavni problem ipak je u olako danim predizbornim obećanjima. Odluka o adresi Predsjedničkog ureda samo je jedna od brojnih stavki kojima se mahalo u kampanji.
Prava je šteta što Hrvatska nema nezavisno tijelo koje bi nadziralo izbore s aspekta izvodljivosti obećanog. Taj svojevrsni izborni ombudsman upozoravao bi – kad to već ne čini Državno izborno povjerenstvo – koje su ovlasti predsjednika (saborskih zastupnika, župana, gradonačelnika ili općinskih načelnika) te kad kandidati svojim obećanjima izlaze iz ustavnopravnih okvira i obećavaju nemoguće. Bio bi svojevrsni filtar za populističke zahtjeve i prijedloge koji su u suprotnosti sa zakonima na svim razinama. Ovako, Milanović je donio odluku iz svoje nadležnosti. Nova predsjednica može je samo prihvatiti. U suprotnom, zatraži li povratak na luksuzniji Pantovčak, ispala bi nevjerodostojna, prema onoj ‘titoističkoj’: Što su dalje izbori i laži, Pantovčak je miliji i draži. Šah-mat!