Treba li nam zaista ‘tamo neki pelješki most’, kako nam reče prometni stručnjak dr. sc. Ivan Miloš, nakon što su glavni politički akteri u zemlji složno rekli da je to okej?
Pa iako se s Milošem o pruzi i riječkoj luci nije složio dr. sc. Ivo Bičanić, o mostu se slažu. Bičanić pomalo ironično, ali, čini se, suvislo i logično, komentira hrvatsku potrebu da se patriotske želje financiraju tuđim novcem (85 posto od ukupne investicije očekuje se iz fondova EU). Jer riječ je o napuhanome nacionalnom ponosu, a ne nekom izračunu na papiru. Pritom oni koji su za gradnju mosta uopće ne misle što s njime kad jednog dana ne bude u upotrebi, a sve su prilike da će tako biti.
Naši političari kao da su zaboravili da će BiH jednom biti dio EU, čak možda i mnogo ranije nego što se očekivalo s obzirom na razvoj političke situacije u svijetu i novu američku aktivnost u toj zemlji. Bičanić smatra da su političari i s njima mnogi u Hrvatskoj postavili pogrešno pitanje: Kako teritorijalno povezati Hrvatsku? I tako se rodila ideja o pelješkom mostu jer u tom slučaju ni tuneli, nadvožnjaci ni kojekakvi koridori nemaju smisla. Međutim, to je bilo pogrešno pitanje; pravo je bilo ono kako najbrže, najsigurnije, najlakše i najjeftinije doći na krajnji jug Hrvatske. Odgovor se nameće sâm: autocestom s druge strane brda, tj. kroz Popovo polje u BiH, s brzom pristupnom cestom. On je zamislio situaciju za 15-ak godina.– U Cavtatu ste i hoćete automobilom odnosno autobusom ili kamionom u svijet. Imate na raspolaganju dva puta. Možete birati autocestu kroz Popovo polje i BiH ili Pelješki most. BiH je nedavno postala članica EU i Schengena pa na granicama ne morate stati. Što birate? – pita Bičanić.
Umjesto odgovora nudi izračun pa kaže: Ako biramo BiH, od Cavtata do autoceste jest 30 kilometara, odnosno pola sata vožnje. Zatim, autocestom Popovim poljem do autoceste A1 u Čarapinama jest 100 kilometara (oko jedan sat vožnje, čak i kraće), što znači da bismo se do ‘hrvatske’ autoceste vozili manje od sat i pol.
Druga je mogućnost preko mosta i traje tri sata. Od Cavtata do odvojka za Pelješac 70 je kilometara vijugave ceste uz rubove naselja i lokalni promet (sat i pol), po Pelješcu je 30 kilometara brze ceste, ali opet s lokalnim prometom traktora i kamiona (45 minuta), te most i pristup do autoceste A1 u Rogotinu od 30 kilometara lokalne ceste (45 minuta).
Dakle, vožnja preko mosta opasnija je jer se vozi isključivo lokalnim brzim cestama, mora se pretjecati traktore i kamione. To pak znači da je taj put ujedno zamorniji, automobil se više troši, kao i gorivo, zbog čega se više onečišćuje okoliš. Logično je da će svatko izabrati putovanje preko BiH pa će most zjapiti.
– Tko će se onda koristiti mostom? Turisti koji idu na zapadni dio Korčule i istočni dio Pelješca? To traje dva mjeseca i pitanje je koliko je njih. Upotrebljavat će ga i oni koji biciklom obilaze obalu te desetak tisuća lokalnih stanovnika Orebića i Korčule koji idu u svijet, a također je pitanje koliko je takvih. Problem je u tome što se most gradi za sto i više godina, a samo desetak godina poslije sagradit će se autocesta. Most, dakle, treba održavati preostalih 90 godina, što uključuje i bojenje, koje je kod nas skupo – kaže Bičanić i pita se koliko stoji taj patriotski ushit i užitak.
Zajedno s pristupnim cestama taj projekt vrijedi 2,85 milijardi kuna. Mogao bi to, uz Obrovac, biti najskuplji spomenik sagrađen u znak sjećanja na hrvatsku neracionalnost.