Strani investitori zaobilaze nas u širokom luku, osim ako ne dolaze s namjerom kupiti tržište. Još prije dvije godine upozorili smo u Lideru na (tada) novi egzodus. ‘Nakon stručnjaka i tvrtke počele bježati iz Hrvatske’, napisali smo tada.
Dignula se ovih dana velika frka: Mate Rimac priprijetio je da bi mogao preseliti tvrtku iz Hrvatske, jer bi to mogli tražiti ulagači. Nadovezao se i Hrvoje Prpić, aktualiziravši svoju staru priču o gašenju hrvatskih biznisa i preseljenju s ostatkom operacija u London. Erich Maria Remarque to bi komentirao legendarnom sentencom u stilu ‘na Zapadu ništa novo’. I to ne od jučer.
Strani investitori zaobilaze nas u širokom luku, osim ako ne dolaze s namjerom kupiti tržište. Još prije dvije godine upozorili smo u Lideru na (tada) novi egzodus. ‘Nakon stručnjaka i tvrtke počele bježati iz Hrvatske’, napisali smo tada. Ali, osim birokratskog podmetanja klipova u kotače biznisa, u prilog nam ne ide ni poslovni imidž Hrvatske. Živimo u državi koja možda jest mala zemlja za veliki odmor, ali nije velika zemlja ni za najmanji biznis. A tu je i neizbježna globalizacija. ‘Američki san’ više nije samo uspjeh ‘preko bare’, nego amerikanizacija svih proizvoda i usluga. A i to nije novo.
Sjetio sam se naše priče ‘Made out Croatia – tvrtke idu u izvoz krijući da su iz Hrvatske’, objavljene još potkraj 2012. Domaći startupovi koji su uspjeli na međunarodnoj sceni danas tu nacionalnu sramežljivost uglavnom potvrđuju. Pa smo svjedoci zanimljive političko-poslovne klackalice: biznismeni skrivaju svoje nacionalno porijeklo, a političari igraju na nacionalnu kartu tako strastveno i žestoko da bi neupućeni promatrač pomislio da je Hrvatska još u ratu. Paradoks? Ne, samo politička kompenzacija poslovnih frustracija. A hoće li rimci i prpići i dalje odlaziti iz Hrvatske? Suvremeni Remarque bi danas zapisao nešto kao: ‘Otišli su jednog dana kad je bilo tako mirno i tiho da se izvještaj premijeru ograničio samo na rečenicu: U Hrvatskoj ništa novo.’