Porez na nekretnine u zadnjih nekoliko godina kod nas svako malo ispliva na površinu kao jedna od mogućnosti punjenja proračuna. Pa u svrhu jednostavnijeg analiziranja te teme, uzmimo u obzir da su svi preduvjeti za uvođenje takvog poreza ispunjeni (npr. zemljišne knjige su sređene, država zna tko je vlasnik čega i utvrđena je osnovica za izračun poreza, i sl.).
S obzirom da većina obitelji u RH ima u svome vlasništvu neku nekretninu, na sam spomen te teme strasti se jako uzburkaju. Međutim, mora li stvarno porez na nekretnine biti nepodnošljiv trošak za sve? Odgovor je: Ne mora.
Za početak, recimo da porez na nekretnine već postoji, ali se plaća samo prilikom stjecanja nekretnina. Ono što je ovdje tema je porez na nekretnine koje su već u vlasništvu neke fizičke ili pravne osobe. Kada se spomene porez na nekretnine, mnogi misle da će se obračunavati jednako na sve nekretnine i za sve osobe. Ali ako bolje razmislimo, to baš i nema logike, osim ako je jedini cilj uvođenja tog poreza punjenje državne blagajne. No porezi, posebno na nekretnine, ako se mudro oblikuju, mogu imati i ulogu u poticanju gospodarske aktivnosti, zapošljavanja, sniženja cijene najma nakretnine i mnoge druge pozitivne efekte, koje ćemo ovdje pokušati objasniti na dva primjera: zemljišta i građevine (fokusirajmo se na stanove i poslovne prostore).
Porez na nekretnine za stanove ne mora se odnositi na sve koji u svome vlasništvu imaju stan. Može se oblikovati na način da za prvi stan ili kuću (onaj u kojoj obitelj živi) se porez ne plaća, a na svaki idući stan se plaća porez na nekretnine, osim ako se koristi za neku drugu aktivnost (npr. stan je dan u najam jer se tada plaćaju druge vrste poreza). Na taj način bi oni siromašniji, koji nemaju mnogo kredita plaćali ništa ili vrlo malo poreza na nekretnine, dok bi oni imućniji koji su vlasnici više stanova, ili plaćali porez na nekretnine, ili spuštali cijene najma stanova kako bi ih što prije iznajmili da izbjegnu plaćanje tog poreza. Nadalje, bankama ne bi bilo u interesu držati stanove u svome vlasništvu, pa bi bile i manje voljne ih uzimati obiteljima koje nisu sposobne otplatiti kredit, ili bi i banke oduzete stanove bile spremne preko agnecija dati u najam dok se ne nađe kupac. Građevinska poduzeća koja su izgradila gomilu nekretnina (stanova i poslovnih prostora) mnoge te prostore drže po nerealno visokim cijenama, te oni zjape prazni i čekaju bolja vremena (tj. više cijene). Porez na nekretnine bi bio prava mjera da se potakne građevince da spuste cijene i time ih učine pristupačnijima potencijalnim kupcima ili najmoprimcima.
Ako sve te faktore uzmemo u obzir, vidimo da bi se porezom na nekretnine (a koji ne bi uključivao prvu nekretinu u kojoj se živi) zapravo oporezivalo one koji mogu podnijeti taj teret, punilo državni proračun, a cijena stanova i poslovnih prostora bi pala, kako za kupnju, tako i za najam. Za najam bi pad cijene vjerojatno bio i značajniji jer se toliki broj stanova ne bi mogao brzo prodati po prihvatljivoj cijeni za trenutne vlasnike, te bi spuštanje cijene najma bio najjednostavniji način da se izbjegne plaćanje takvog poreza. Posljedica toga bi bila povoljnije cijene stanova i poslovnih prostora (posebno za najam). Od toga bi mnogo profitirali primjerice podstanari koji bi mogli za jednaki novac preseliti u bolji stan ili spustiti cijenu najma trenutnog stana. Zatim poduzeća koja bi mogla ispregovarati bolje uvjete najma poslovnih prostora te na taj način osloboditi novac za jačanje konkurentosti. Također, dobro bi prošle i mlade obitelji koje tek žele nabaviti prvu nekretninu jer bi im one tada bile povoljnije i za najam i za kupnju. To bi posljedično povoljno utjecalo i na demografsku situaciju jer bi mlade obitelji lakše rješavale stambeno pitanje.
Porez na nekretnine za zemljišta je slična priča kao i za stanove, ali nešto osjetljivija. Naime, logično bi bilo da se porezom na nekretine ne oporezuju sva zemljišta. Neki smisleni prijedlog bi bio da se oporezuju samo ona koja se ne obrađuju. Iako mnogi tvrde da u RH nema dovoljno zainteresiranih za poljoprivredu da bi se sva zemljišta obrađivala, to ne mora nužno biti problem. To se može riješiti na način da ukoliko vlasnik zemljišta koji ne obrađuje zemljište i ne želi plaćati porez na to zemljište ne može naći nikoga tko će njegovo neobrađeno zemljište uzeti u najam (a želi ga dati u najam), tada bi se takvo zemljište prijavilo ministarstvu poljoprivrede koje bi vodilo evidenciju takvih zemljišta. Ta evidencija bi bila javno dostupna i ako se nađe netko zainteresiran za određeno zemljište, vlasnik zemljišta bi ga morao dati u najam za 1 kn na minimalno godinu dana. Naravno, ako on u međuvremenu nađe nekoga tko je voljan platiti više, iznajmit će toj osobi. Na taj način bi se postiglo da se poljoprivredna zemljišta obrađuju, a poljoprivrednici koji trenutno imaju nedostatak zemlje za svoje potrebe bi mogli povoljno doći do većih obradivih površina i time svoju proizvodnju učinili konkurentnijom kroz ekonomiju obujma. Dizanjem konkurentnosti bi se osnažila domaća poljoprivreda, te potaknulo zapošljavanje u tome sektoru. A porez na zemljište bi plaćali samo oni koji imaju zemljišta koja ne obrađuju, a nisu ih niti spremni iznajmiti. Također, neki koji trenutno nemaju nikakve koristi od zemljišta koja stoje neobrađena bi ih dali u najam i time ostvarili dodatan prihod.
Za kraj možemo slobodno zaključiti već na ova dva jednostavna primjera da porez na nekretnine može imati mnoge prednosti. Naravno, ima i svoje nedostatke, poput komplicirane naplate i vjerojatnih pokušaja izbjegavanja plaćanja „prepisivanjem“ stanova na druge članove obitelji, ali to su sve problemi koje je moguće riješiti (kao i one navedena na početku teksta). Međutim, prednosti takvog poreza poput nižih cijena stambenih prostora za mlade obitelji, poslovnih prostora za poduzeća ili poljoprivrednih površina za poljoprivrednike, mogu vrlo pozitivno utjecati na zaposlenost, ostanak ljudi na selu, niže troškove života mladih obitelji, a time i na demografsku sliku. Dodatna pogodnost je punjenje državnog proračuna čime se može osloboditi prostor za porezna rasteraćenje na drugim područjima; npr. snižavanje najviše stope poreza na dohodak kako bi najbolji ljudi imali veću neto plaću, što bi uz niže troškove stanovanja im ostavljalo veći raspoloživi dohodak, a time i smanjilo odlijev mozgova.