Sudeći prema početku pregovora o sastavljanju nove vlade, Most je zasad, šahovskim rječnikom, u pozicijskoj prednosti. Andrej Plenković, iako izborni pobjednik, pristao je igrati po taktu Bože Petrova. Pa tako sudbina stare-nove vladajuće koalicije ovisi o uglavnom nebitnim zahtjevima, kojima Most samo liječi frustracije iz prethodne runde suradnje s HDZ-om. Ultimatum je s početnih pet u predizborju nabubrio na sedam točaka, a Most je odmah na početku pregovora s HDZ-om istaknuo i osmu – neće Bandića u vladajućoj koaliciji. Tome treba dodati (još) neizrečeni, ali nagoviješteni deveti i deseti zahtjev – o Podolnjaku kao predsjedniku Sabora i pečaćenju Mostovih dosadašnjih ministarskih fotelja. Ništa od svega toga nije bitno za razvoj Hrvatske. Pa ako je točna izjava izbornog gubitnika Ljube Jurčića da se izbori dobivaju jednim programom, a država vodi drugim alatima, vrijeme je da Most (i HDZ) shvate da su izbori završili. Stoga bi Plenković trebao što prije nametnuti teme ozbiljnije od nadzora putnih naloga guvernera HNB-a. Hoće li se ekonomska politika voditi po taktu HDZ-a, koji predviđa u sljedeće četiri godine rast BDP-a 2,7 – 5 posto, ili će se ciljati opreznije projekcije Mosta – 2,4 – 3,9 posto rasta na godinu? Hoće li izvoz rasti 6,4 – 12,4 posto na godinu (prema Mostu) ili 6,2 – 8,7 posto (prema HDZ-u)? Hoće li država trošiti svake godine 1,5 – 3,1 posto više (Most) ili 0,4 – 1,6 posto (HDZ)? I kako će se uglazbiti porezna politika koja bi omogućila postizanje tih ciljeva? Koja će biti gospodarska strategija? Ne dovede li te teme u središte rasprave o vladajućoj većini i sastavljanju vlade, Plenkovića bi mogla zadesiti Karamarkova sudbina. A ja ću biti sretniji i bogatiji ako mi država omogući uvjete da budem produktivniji u svojoj tvrtki, pa i da više zaradim; makar i dalje plaćao sadašnjih previsokih 80 umjesto Mostovih populističkih 65 kuna pristojbe HRT-u.