Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nam ne treba, a upravo to je zamaskirano inicijativom da se poslodavce oslobodi plaćanja bolovanja radnicima ako im jednom godišnje uplate sistematski pregled, ocjenjuje odvjetnik Danijel Pribanić.
- Ne sviđa mi se inicijativa zato što je cijela priča oko količine bolovanja počela time što je HZZO objavio da previše ljudi koristi bolovanje i da se na to troše milijarde kuna. Prava priča je da je plaćanje osiguranja preko HZZO-a potpuno nepotrebno. Prosječna bolovanja su mnogo kraća od 42 dana koliko ide na teret poslodavca. Liječnici se boje davati dane izvan onog najnužnijeg, a sve veći broj kontrola bolovanja koje iniciraju poslodavci, dovodi do toga da su radnici u pravilu na bolovanju kraće od tog roka. Nekad im se duže bolovanje zaključi s vikendom kad poslodavac ne radi, pa su na novom bolovanju opet na teret poslodavca od ponedjeljka. I zapravo je u većini slučajeva poslodavac taj koji plaća i osiguranje i naknadu plaće radniku tijekom bolovanja. Obrtnici i slobodna zanimanja su i dalje u posebnom režimu jer oni iako bolesni, nemaju nikakvih prava na naknadu plaće prva 42 dana, pa je nejasno čemu služe svi ti doprinosi i kako se to uklapa u promicanje poduzetništva. Situacija da HZZO vraća novac poslodavcu je toliko rijetka da nema svrhe da se uplaćuje to osiguranje. Rijetko tko ga može iskoristiti - smatra Pribanić.
Sistematski pregledi – PR-ovski potez države?
Priznaje da ne zna kolika je korelacija sistematskih pregleda i bolovanja, ali to uostalom i nije važno jer se bolovanja većinom koriste za gripe i slične akutne bolesti koje se ionako sistematskim pregledom ne mogu predvidjeti. Sistematski pregled ne može najaviti prijelom i ozljedu radnika, pa bez obzira na odlazak na sistematski, radnik s gipsom i dalje ima gips.
- Moguće je da je cijela ta inicijativa kojom se inzistira na sistematskim pregledima način da se prodaju i plasiraju cjepiva, promoviraju klinike koje nude sistematske preglede, jer racionalan razlog za takvo nešto ne postoji. Ako se time želi faktički provesti cijepljenje protiv gripe, to je nedopustivo. Iako imaju važnost kod prevencije, otkrivanje zloćudnih bolesti neće smanjiti trajanje liječenja i bolovanja. Morbidno rečeno i potpuno banalizirajući ovo, u tom je slučaju poslodavcu u interesu da radnik ode na bolovanje s kojeg se izgledno neće vratiti jer mu tada može otkazati ugovor o radu zbog osobno uvjetovanih razloga. Sistematski pregledi otkrit će razne bolesti što je s obzirom na osnovnu svrhu liječenja poželjno, ali za očekivati je da će to broj bolovanja samo povećati - kaže i nastavlja razmatrati mogućnosti poput one da je Udruga nezavisnih poduzetnika poslodavaca zapravo pokrenula inicijativu kako bi riješili gorući problem apsentizma nekom mjerom koja ne dira u osnovno pitanje – čemu služe doprinosi ako poslodavac nema nikakve koristi od osiguranja radnika. Prema tom prijedlogu će biti isplativije smanjiti radniku plaću i uplatiti taj iznos za sistematski pregled, pa ako je na bolovanju, dakle odsutan, nikome ništa jer to poslodavac ne plaća. To je besmisleno jer problem apsentizma ostaje, a umjesto da se iskorištava poslodavca, iskorištavalo bi se opet taj neki fond.
- Inicijativa bi mogla biti i običan PR-ovski pokušaj države da se skrene pažnja na apsentizam, koji je osnovni problem u svim državama. Svi to nekako rješavaju, a kod nas se radnici hvale da prošle godine nisu išli na bolovanje, da ga nisu iskoristili, kao da je riječ o godišnjem odmoru.
Trebamo prestati forsirati doznake
- U drugim zemljama je to efikasno riješeno tako da imate nekoliko dana godišnje za koje je predviđeno da ih iskoristite ako ste bolesni i samo je potrebno to javiti na posao. Tako je primjerice u Francuskoj gdje sam neko vrijeme radio. Nepotrebno je inzistiranje na doznakama i dežuranje po čekaonicama dok imate gripu i to sve zato da bi poslodavac mogao isplatiti nešto manju plaću jer netko nije došao na posao. Ako znamo da je u siječnju sezona gripe, čemu iznenađenje ako je pola firme bolesno. Ako su u proljeće radovi u vrtu, organizirajte radno vrijeme da radnici ne moraju raditi osam sati dnevno, nego da u petak budu slobodni obaviti svoje poslove. Puno je za cijeli sustav isplativije da se u firmi propiše određeni broj dana koliko se u prosjeku godišnje može ostati kod kuće zbog bolesti i jasno propisati kako se radnik tih dana treba ponašati, i to može biti doslovno 3 dana s mogućnosti da kasnije donese potvrdu da je bio kod privatnog liječnika ili da ne donosi ništa jer se zna da je gripa, a ne ovako - da se stvara policija motivirana s 5 posto loših radnika koji eskiviraju i zlorabe sustav, kao što je bio slučaj s radnicima javnih prijevoznika koji su bolovanje i godišnje odmore koristili kako bi na crno vozili autobuse po Njemačkoj. Ne trebaju stoga svi ispaštati - pojašnjava nam odvjetnik.
Dodaje kako je zbog takvih slučajeva naša sudska praksa s bolovanjem problematična.
- Vani je jasno da na bolovanju ležiš u kući, odmaraš se, liječiš se, a kod nas se u sudskoj praksi nalazimo u situacijama da se utvrđuje smije li radnik na bolovanju s dijagnozom angine pectoris sudjelovati u malonogometnom turniru, i na desetke situacija u kojima poslodavac na kojem je teret dokaza da je neki otkaz u redu, treba objasniti da dijagnoza zbog koje je radnik na bolovanju a koja mu odnedavno nije više ni poznata, stvarno kolidira s radnikovim javnim nastupom u klapi, cijepanjem drva ili sjedenjem u kafiću – Pribanić ponovno podvlači crtu pod onim što je kazao prije - kod nas se bolovanje shvaća kao dodatno pravo radnika da ne bude na poslu, ekstra dani uz dane godišnjeg odmora, kojih ionako imamo malo u odnosu na Europu.
Bolovanje se odobrava za nogu, ali ne i za glavu
Pribanić je svjestan da je ovakav njegov stav nekima kontroverzan, ali ne može prihvatiti da radnici koji zbog kadrovske potkapacitiranosti odlaze na posao bolesni jer ih jednostavno nema tko zamijeniti i da je to razlog da se ipak bolestan može raditi.
Ako je djelatnik neprekidno na bolovanju duže od 42 dana, naknadu za bolovanje isplaćuje poslodavac, ali mu taj trošak refundira HZZO.
- To što poslodavac nema radnika nije stvar bolovanja, to je problem stanja na tržištu rada na kojem je vrlo malo stručnih i sposobnih kadrova, i u bolovanje se ne smije dirati dekretima i stavom da će se zastrašivanjem liječnika stalnim kontrolama bolovanja, postići da se stopa bolovanja smanji. Postupanje države u tom smislu dovodi do bezbrojnih naprasno zaključenih bolovanja koja inspekcija HZZO-a uredno proglašava opravdanima baš do dana provođenja nadzora, a sve u okviru 42 dana, kako HZZO ne bi plaćao naknadu plaće - pojašnjava.
Nema sumnje, radnik treba biti odsutan kada je bolestan. Čak i kada je njegova bolest posljedica stresa.
Radnici popularno rečeno, otvaraju, bolovanja i kad im prijeti otkaz ugovora o radu, pogrešno smatrajući da ne mogu dobiti otkaz kad su na bolovanju. Zabrana otkazivanja postoji samo kod radnika koji su na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu, ne i kod radnika koji se liječe od gripe. Možda bi svijest o tome da radnik može dobiti otkaz i na bolovanju, smanjila broj bolovanja i primorala stranke ugovora o radu da postignu dogovor prije eskalacije, dodaje odvjetnik.
- Liječnici su pod velikim pritiskom HZZO-a i ne odobravaju olako bolovanja, tako da se često događa da se radnicima koji su pod očitim mobbingom i imaju psihijatrijske nalaze koji podupiru njihov zahtjev za bolovanjem, bolovanje ne odobrava. Vjerojatno se postupa po nekom automatizmu i šifrarniku nego da se sagledava stanje radnika i uvjeti u kojima radi i može li on i s nekom bolesti nastaviti raditi ili ne i to poslove koje konkretno radi. S druge strane, osobi koja je slomila nogu i uz malo poteškoća s transportom i dolaskom do radnog mjesta zapravo može odraditi posao, ili može raditi od kuće s laptopa i mobitela, uvriježeno je bez problema osigurati bolovanje. Što će nam takav sustav osiguranja - pita se Pribanić.