SPUH je krovna udruga osnovana 1998. godine, dio je Europske udruge psihoterapeuta i okuplja 15 različitih psihoterapijskih pravaca u Hrvatskoj. Posreduje pri dodjeli Europskog certifikata o završenoj edukaciji, u nedostatku zakona o psihoterapiji, jedine potvrde stručnost.
*Zar je moguće da u zemlji sluđenoj nedavnim ratom struka još nije definirana? Kakvo je stanje i tko se trenutačno njome može baviti?‒ Istina je, potrebe klijenata velike su, a od 2005. u suradnji s Ministarstvom zdravlja i Hrvatskom liječničkom komorom guramo stvaranje i izglasavanje zakona o psihoterapiji. Bit će to vjerojatno najizbrušeniji prijedlog zakona s obzirom na to koliko ga se dotjerivalo i prekrajalo. Dio problema bio je u sukobu dviju struka koje se drže pozvanima raditi psihoterapiju; psihologa i psihijatara, a drugi dio ove agonije vjerojatno je dio atmosfere u kojoj živimo. Trenutačno se psihoterapijom mogu baviti isključivo psihijatri, čak i ako nemaju dodatnu terapeutsku edukaciju, a taj koncept počeo se napuštati prije 30-ak godina. No to je jedini način da tu uslugu plati HZZO. A mi, među ostalim, želimo da se terapija tretira kao lijek. Osim toga ne možemo pokrenuti biznis, tako da trenutačno 300-tinjak certificiranih psihoterapeuta u Hrvatskoj te brojni psiholozi koji imaju nužnu dodatnu edukaciju ali nisu psihijatri imaju mnogo problema. A samo najbanalnija računica je: ako 300 njih obavi četiri do pet terapija na dan, to znači da se na mjesec 15.000 osoba koristi našom uslugom, a stvaran broj je mnogo veći jer smo svi redom prebukirani. *Što ZOPT znači za struku, a što za korisnike?‒ Kao prvo, proširio bi se krug onih koji tu djelatnost mogu obavljati (naravno uz neophodnu dodatnu edukaciju), što bi značilo da su naše usluge dostupnije korisnicima i da bi se manje čekalo na sljedeći termin. Nema sumnje da bi stanje bilo urednije i korisnici bi se lakše ravnali kome se žele i mogu obratiti, a psihoterapeuti bi se mogli bolje posvetiti svojim klijentima. Kronični pacijenti kojima terapija pomaže u liječenju mogli bi biti tretirani, a usluga naplaćena. Osim toga vjerujem da bi barem 100-tinjak mojih kolega odmah krenulo u privatne vode, što je pak dobro za sve strane. Siromašniji pacijenti lakše bi došli do javno-zdravstvene psihoterapije, bogatiji do privatne. No najvažnije je da bi se točno znalo tko se psihoterapijom može baviti i tako smanjila ‘siva‘ zona u kojoj svi tvrde da to jesu. Naime, ni psihijatar bez terapijske edukacije nije psihoterapeut, iako mnogi drže da to mogu i znaju.
*Kada očekujete donošenje, odnosno izglasavanje u Saboru?‒ Nemamo informaciju, samo se svi nadamo i osluškujemo kuloarske priče, a prema jednoj to bi se ipak trebalo dogoditi ove godine. No poznato nam je da Ministarstvo socijalne politike i mladih gura taj zakon više nego Ministarstvo zdravlja. Mirela Holy postavila je nedavno to pitanje u Saboru i dobila odgovor ‒ uskoro.