Pred nama je bauk deflacije. Statistika već četiri mjeseca zaredom bilježi pad cijena na godišnjoj razini. Doduše mali - od 0,2 posto u svibnju do 0,6 posto u veljači. A prije toga, od lanjskog listopada do ove veljače padale su uzastopno cijene iz mjeseca u mjesec, također neznatno.
No deflacija lupa znatno jače nego što kazuje statistika. Znakovit je, naime, pogled na strukturu cijena. Gdje se cijene krešu, a što poskupljuje? Europska unija odnijela je strancima prelevmane, a domaćim proizvođačima odnijela carinsku zaštitu i donijela oštru jeftinu konkurenciju. Donijela im je i nemjerljivo veće tržište, ali rijetki su uopće u situaciji da tu šansu mogu iskoristiti.
Prehrana je jeftinija oko četiri posto nego prije godinu dana. Ulja i masti pojeftinili su čak 15,5 posto, povrće punih 16 posto. Proizvođači obuće žrtvovali su oko pet posto cijena na oltar Europske unije, namještajci su još dobro prošli s pojeftinjenjem od 1,5 posto, ali njih tek čeka otvaranje Ikee. No nešto je i poskupjelo. Gorivo je upravo ovog tjedna doživjelo rekordan rast nakon liberalizacije cijena i odrazit će se na lipanjske cijene.
A u međuvremenu poskupjela je - država. Trošarine su digle cijene cigareta 12 posto, stanovanje s energijom skuplje je dva posto (voda i kanalizacija i deset posto), zdravstvo (mahom u državnim rukama) skuplje je 2,9 posto... Država ne štedi. Stoga je deflacija kod proizvođača znatno dramatičnija od one koja se službeno iskazuje. I odvodi realni sektor, a potom i cijelu državu, u sve veću bananu.