Ekonomisti su podijeljeni treba li vlada sama izazvati novu recesiju, koja bi nakon nekog vremena donijela preokret i rast, ili ćemo politikom malih koraka držati glavu iznad vode sve dok nas ne ‘strefi‘ nova recesija na krilima galopirajućega vanjskog duga i neizdrživih kamata. A još ako ili kad porastu kamate...
Kontrolirajući preraspodjelu u ključnim sektorima možemo kontrolirati i eventualnu induciranu recesiju. No postoji i stajalište da kontrolirana recesija kao posljedica restrukturiranja nije nužna posljedica državnog restrukturiranja.
O induciranoj recesiji možete pročitati u novom broju Lidera, a ovdje vam donosimo sedam razloga za novu recesiju.
1. Do kraja 2015. javni će dug dosegnuti gotovo 90 posto BDP-a pa potreba za financiranjem iznosi golemih 20 posto BDP-a; fiskalna kretanja u 2014. i 2015. upućuju na to da će biti potrebno više od tri godine da Hrvatska izađe iz procedure prekomjernog deficita.
2. Razina manjka opće države (između pet i šest posto BDP-a) pokazuje rigidnost prema dolje, što nije slučaj ni u jednoj od usporedivih srednjoeuropskih zemalja; u sedam godina (otprije krize do danas) rashodi za kamate udvostručili su se – na četiri posto BDP-a.
3. Hrvatska je ušla u fazu visokih otplata duga po obveznicama, na naplatu do 2025. stiže oko 19 milijardi kuna na godinu, uz gospodarski rast koji ne pokriva ni plaćanje kamata (treba nam najmanje 3,5 posto rasta).
4. Porast omjera zaduženosti nije nastao kao posljedica pada BDP-a, glavni je uzrok odgođena fiskalna prilagodba, koja svejedno nije spriječila kumulativno veliki pad BDP-a, više od 10 posto u odnosu na godinu prije krize.
5. Pretpostavke da će ekonomski rast sâm po sebi riješiti problem boljim punjenjem proračuna nema uporište u praksi – ekonomski rast zaziva daljnje povećanje državnih izdataka (nijedna društvena skupina ne želi zaostati kad BDP raste), pa se deficit u fazi ekspanzije poslovnoga ciklusa nikad ne smanjuje koliko je doista potrebno (takva je bila hrvatska praksa u proteklome desetljeću; iz programa nijedne stranke nije vidljivo da će sada biti drukčije).
6. Troškovi financiranja devastiraju javne financije; kamate istiskuju druge produktivne rashode (obrazovanje, istraživanje i razvoj, nove tehnologije) i smanjuju mogućnost spuštanja poreznog opterećenja ponajprije za realni sektor.
7. Kako god se i s kime god Most dogovorio, u ‘uvjetovanim‘ reformama nema riječi o promjeni modela upravljanja proračunom, rezovi se ne spominju (osim uravnoteženja kao takvog, bez pojašnjenja metode i načina); rezovi uz prijedlog orijentaciji ekspanzivnoj fiskalnoj politici, državnim investicijama u kapitalne projekte i izdavanje projektnih obveznica za infrastrukturne projekte nisu ni izvedivi.